ANAIS NIN (1903-1977.) spada među kulturološke i stvaralačke likove o kojima “svi znaju sve”, pa je stoga o njoj gotovo nemoguće izreći nešto novo i pravovaljano. Tijekom svoga burnoga, vrtložnoga, pasionantnoga i kranje rizičnoga života, ona se svojski trudila podmiriti vječitu glad javnosti za tuđom privatnošću, golotinjom, intimom, tuđim ranama i neurozama, iz kojih rastu cvjetovi fantastičnih oblika, no od kojih se i umire, ponekad ne dočekavši žuđeni odjek, rezonancu i slavu.

Malo je reći da se “davala” u svojim djelima, budući da je to činila i konkretno, pred očima gomila, bacajući se u brojne zagrljaje i postelje viđenih umova i ličnosti svoga vremena: njene su endokrine žlijezde radile preubrzano, njena francusko-dansko-kubanska krv vrela je neprestano: malo je spavala, mnogo pisala, stalno bila “u prometu”, povezujući ljude i događaje, izazivajući valove afera. Njeno ime ANAIS drevni su Perzijanci davali Veneri, boginji ljubavi, pa je pod tim pečatom prošla kroz svijet, šireći vrata svim doživljajima i iskustvima, vezanim uz ljubav i erotiku. Sažeto je to definirala rečenicom: “Jezik seksa tek treba biti izmišljen”. Imala je dva “službena” muža koji su se zvali Hugo Guiler i Rupert Pole, i jednoga prononsiranog “fatalnog ljubavnika”, Henryja Millera. O dvadesetak ostalih, poput Ranka, Junga, Artauda in ostalih, govore njeni dnevnici, šokantno iskreni, koji obasižu 30.000 stranica.

Sasvim sigurno, ona je znala što radi”: bila je fantastično inteligenta, bavila se psihoanalizom, dopuštala da je Miller okrada u idejama, iskorištava materijalno, preplavljuje svojim frustracijama i mrzovoljom, no uporno ga je, onakva poput porculanske gejše, srcolikih usta, divne bijele kože, “očiju boje vode”, prekrasnih ruku i nogu, puštala k sebi u istu sliku, ćoravog, zlovoljnog buldoga i erotomana, koji čak ni u mladosti nije bio “zgodan muškarac” i kojemu su odanost i zahvalnost bili nepoznati pojmovi u životu. No ona je prpošno rekla: “Mudra Anais privlači mudru ljubav. A moje neurotično i nepovjerljivo JA žudi za nemudrom ljubavlju”. Kad ju je Miller dobrano izgnavio svojim naklapanjima o grižnji savjesti prema ostavljenoj supruzi June, koja je ostala u Americi, pozvala ju je u Pariz, zavela, pacifizirala i napravila savršeni trokut u kome su svi mali obilatu podvorbu: zrno anisa, zrno papra i svakome najfiniji užitci koje možeš doseći u jednom tijelu. Konstatira: “Vjerujem da, ako imam dar, da je to dar za ljubav. Ovaj bi dnevnik mogao biti priručnik za ljubav, strastvenu ljubav, tjelesnu ljubav, ljubav punu razumijevanja, sažaljenja, majčinsku, intelektualnu, umjetničku, kreativnu, ljudsku, poput moje ljubavi za H-ovo pisanje.”

Vratimo se pisanju. Da, zatezala je lice, kad to nije činio gotovo nitko, njegovala se fanatično, oblačila fantastično, održavala tijelo kao hram, a dušu držala nedodirnutu prljavštinom, uz stalno “skidanje psihičkih koprena”, koje bi je priječile da slobodno i razmahnuto uživa u životu. Nije se opterećivala tajnama: o incestu koji je počinila, pisala je sama, lagala je kad je to bilo nužno, u svojoj zamršenoj kombinatorici susreta, rastajanja, preljuba i tješenja, ali ono bitno nikada nije ispuštala iz fokusa. Pisala je odlično, postavljajući samoj sebi maksimu: ” Mislim da moramo izvući svoju snagu i svoje vrijednosti iz samorasta i samootkrivanja”. Izbrusila je svoje “načelo stvaralačke volje”, stvorivši opus, prepoznat 60-tih godina prošlog stoljeća, a koji traje i danas, izazivajući zanimanje publike. Pisala je eseje, nadrealističke romane (Djeca albatrosa, Kuća incesta, Špijun u kući ljubavi, Napastovanje Minotaura) ,Dnevnik, kratke priče (Pod staklenm zvonom,Male ptice), također i poeziju, i sve što se u njenoj složenoj fantaziji vrtjelo i stvaralo. Naime, cilj je bio jasan: “Vjerujem da čovjek piše kako bi stvorio svijet u kome može živjeti”.

U mnogo čemu se slažem s njom, premda ne posjedujem njenu mudrost i žar, no to je svijet neprekidnih doticaja, gdje u slojevima teksta vazda pronađem nešto novo, što mi se činilo da sam već usvojila i integrirala.Ona je svježa, nova, izazovna, divna, poučna, oslobađajuća, ekstatična, nemarna spram činjenica, uzvišena spram zanosa i ljepote. Slobodna, kao što samo rijetke duše mogu biti slobodne, ali to se ne može opisati, naučiti, prenijeti ni naslijediti. Stoga pamtim jedno zrnce za današnji dan, a ostala ću pronalaziti putem, čitajući je neprestano: ” I dođe dan kad rizik da ostaneš stisnut u pupoljku biva mnogo bolniji nego rizik da procvjetaš”. Posve sam sigurna da će mnoge (i poneki od mnogih) shvatiti ovu rečenicu.