Upravo sam prošli tjedan, van nekog općeg konsenzusa, branila pravo na pisanje, objavljivanje, i distribuiranje knjige autora, djela za koje je njegova bivša partnerica objavila da je je riječ o “osvetničkoj pornografiji”. U knjizi pornografije nema uopće, a koliko će se i kako natezati definicija “osvete” i “pornografije” nije moj problem, osobito ako se aktivira unutar raspada neke veze, i za potrebe konkretne, medijski eksponirane situacije.

Kad govorimo o “slobodi govora”, podrazumijevamo ozbiljnu odgovornost i onog koji govori, i na taj način izlazi u javnost, i onog koji uređuje i objavljuje tekst.

U tekstu objavljenom u časopisu “Artikulacije”, u broju 13 datiranom u tekuću godinu, Milko Valent ulazi u krajnje kontroverzne teze, koje se tiču gotovo najvećih društvenih tabua, ali ne potkrepljuje ih nikakvim argumentima. Njegova zamisao da je pedofilija “prirodna” ima sve šanse da bude točna, ali problem s “prirodnim” je da ne funkcionira nužno u zajednici, i unutar društva. “Prirodna” je pedofilija, agresija nam je također urođena, ubijamo u mnogim slučajevima posve “prirodno”, “prirodno” silujemo, iz najdubljeg nagona. Mi smo to svoje “prirodno”, bilo iz pravnih, bilo iz dogovornih razloga, na kraju krajeva iz razloga empatije, nužni obuzdati, jer bismo inače živjeli u potpunom kaosu nekakve ljudske mesnice, u hororu “prirodnih nagona”. Ima na jednom mjestu u navedenom tekstu doduše tvrdnja intervjuiranog da tko nešto zloupotrijebi, treba ići u zatvor, ali taj je slijed misli krajnje nelogičan, jer se pedofilija događa, jedna strana u toj priči nužno je maloljetna, dakle situacija je uvijek zloupotrebljena. Postoji tu još jedna teza Milka Valenta, ako dobro čitam, a ona se, kratko rečeno, svodi na to da dječja pornografija ima biti neka vrsta oduška za pedofiliju. Uopće si ne dopuštam da me to osobito skandalizira, ali bih rado argumente. Postoje li o tome nekakva istraživanja? Čija bi djeca trebala biti modeli za tu pornografiju, hoćemo li na to nagovarati siromahe, i socijalne slučajeve?

Ja doslovno ne vidim kako ovaj tekst, u kojem je intervjuiran Milko Valent, nosi bilo kakvu elementarnu odgovornost za javni istup. Ne vidim smisao, argumente vidim još manje, nemam blage veze je li autor uopće pri sebi. Ali taj tekst ima novinara, on također ima urednika, ima izdavača, to je Društvo hrvatskih književnika. I netko od njih jest preuzeo tu tešku zadaću, da ovakve teze plasira pod egidom slobode govora. Unutar novinarstva, ovakav bi pristup bio krajnje nedopustiv: naša sloboda završava tamo gdje počinje tuđa dobrobit. Literatura jest drugačija, i jest slobodnija. NIje dužna biti ni “pedagoška”, ni “korektna”, u tome se vrlo često i sastoji njezina ljepota, i odstupanje od uobičajene dosade “društveno progresivnih” naputaka. Ali intervju jest, pa makar u književnom časopisu kojeg nitko ne čita, novinarska forma. Hoćemo li, ili nikad nećemo doznati što su s ovim tekstom mislili novinar, urednik i izdavač? Neću uopće tvrditi da su u krivu, samo me zanima njihova perspektiva; časopis se objavljuje iz državnih sredstava, nije privatna investicija.

Vidjela sam da je po prilici nekoliko stotina ljudi uvjereno da ne treba čitati pornografsku knjigu u kojoj pornografije uopće nema. Slijedile su uvrede autoru, neka vrsta virtualnog linča, a sve to bez čitanja. Ima li možda nekakvih preklapanja, možemo li jednako budno i dosljedno nešto iščitati, pa se opet zapitati o čemu je riječ, i podupiremo li, to jest kao društvo plaćamo, nešto što uistinu spada u slobodu govora, ili bi ovaj put ipak bilo potrebno dodatno objašnjenje?