Zbilja, i „nije to netko drugi“, već Ivica Mijačika. Višestruki i vrlo profinjeni satiričar, zagrebačko-makarski pisac koji je svoju odgojenu, ali iskričavu ironiju pokazao već u Grdelinu (pučkoj tragikomediji Poletija grdelin iz žuja, 2001.). Još kao autor pjesama za velike ustupio je mjesto novom načinu razumijevanja suvremene narativne komedije. I to stilom koji nije preuzeo, već se u njemu naprosto okušao. Prvo oprezno, kao pisac light satire u Grdelinu, a potom je pero zafitiljio nešto jače u Bog žurim,nazovi, dok u najnovijoj knjizi priča – Nije to netko drugi (koju je objavila Naklada Jesenski i Turk) – uspostavlja satirični diskurs u formi inventivne, ne baš milosrdne kritike.

No, prije nego što nešto kažemo o knjizi, bila bi prikladna premisa o žanru kojeg se Mijačika, rečeno upravo njegovim stilom – dopovezao: o satiri. Premda smo daleko od vremena Horacija, koji se bavio ispravljanjem ljudske izobličenosti (satira novoga doba prilično je složena praksa s moralizirajućom namjerom), u pitanje se dovodi niz dubokih mehanizama od etike do retoričkih trikova potrebnih za pobuđivanje smijeha. Autor koji je zainteresiran za satiru mora odlično poznavati svoju suvremenu stvarnost, raskorake u društvenoj klasi ili političare, mehanizme okolnoga svijeta kako bi mogao dokučiti elemente koji su najpodložniji kritici. Drugim riječima, u satiri je cinizam umjetnost s kojom treba postupati oprezno.  Međutim, Mijačika okreće vijke književnosti na drugi način i, poput samo nekolicine odabranih uspijeva jahati perfidnu i mučnu ironiju, ne padajući u narcisoidno samozadovoljstvo i ne gurajući kroz štivo zloću radi zloće same.

S humoreskama i satirom Ivica se Mijačika udaljio od čopora novodobnih autora; pomalo introvertiran, kao rođak kojeg srećete samo u specijalnim prilikama, svojom je pojavom, posebice nakon Bog žurim, nazovi ili Replika stoljeća, osvijetlio književni krajolik i podsjetio nas kako je moguće inteligentno se smijati izvan uobičajenih i izlizanih stereotipa na koje nas je epopeja ovoga književnoga formata navikla. Uspio je, naime, napraviti novi geg u tradikomediji, sasvim dovoljno da se čitatelj osjeća prozrenim, prepoznatim, ali ne i napadnuitim, već – zadovoljnim. Osim toga, Mijačika je u novoj knjizi Nije to netko drugi pokazo ono čega, na prvi pogled, u Hrvatskoj književnosti nema – sofisticirani humor. Govoriti stoga o njegovu novom književnom djelu i ne zapasti u retoriku, pravi je podvig.

Ukratko, Mijačika je u 40 humoreski, složenih u četiri cjeline (Neuljepšano lice, Iz sličnoga đardina, Umjesto tjelovježbe, Još poneko udubljeno zrcalo) uspio izrezbariti riječi do te mjere da svaka priča ima više slojeva, više ideja i bljeskova od brojnih cijelih romana koji krče naše police. Knjiga Nije to netko drugi zapravo je autorov pohod kroz suvremene opsesije (tetoviranje, nogomet, ljubav prema psima, poduzetništvo itd. ), odnosno arhiv likova, pa i cijeli spektar tikova i ljudskih slabosti diktiranih često beskorisnim naporima da se živi u skladu s pretpostavljenom modernošću (Zašto bi se sve tribalo tetovirat). Štoviše, kao i kod svakog pravog pisca koji drži do sebe, između redaka se nazire poetska žilica nostalgije, čak i ako to autor možda nije predvidio.

A kako ono Mijačika pristupa likovima? Prvo, to nisu junaci, već u doslovnom smilsu – likovi; nemaju prošlost ni budućnost, već jednu jedinu vremensku liniju – opsesivnu sadašnjost, u kojoj se preziru prometni znakovi, ispupčene police, gdje su se „mnoge plemenite karakteristike nakotile kod ljubitelja nejavljanja“ na telefon itd. Živimo u vrlo složenom razdoblju, s kompliciranom i često iracionalnom dinamikom, a osjećaj da se neke stvari ne mogu reći, a još manje napisati rastuća je konstanta. Međutim, ovaj je pisac među nas utrčao s humorom kao dragocjenim rješenjem: kratkim, pročišćenim i britkim rečenicama postiže razumijevanje kako, koliko i zašto smo postali društvo koje favorizira kretene.

Za satiričara je važno da ne bude bezopasan. E, pa, u ovoj knjizi Mijačika nije nimalo bezopasan. Uz to, svi su mu likovi iz istoga kotla, iz istoga južnjačkoga gnijezda, s jakom mediteranskom crtom; govore istim jezikom, koji autor dobro poznaje, pa se i kao narator i kao društveni kritičar u pričama služi upravo tim jezikom, ironizirajući govor malomještanske ulice, komunikacijski žargon nastao na oponašanju medijskih, administrativnih i lokalnih sintagmi, svojevrsni koiné prostih i učenih izraza. A upravo to je jedna od desetak premisa o uspješnoj satiri: izvitopereni govor! Mijačika ga, čini se, posebno obožava.

Možda su se priče iz knjige autoru  stvarno dogodile, dovele ga do izvora bogohuljenja, a potom i do promišljanja stvarnosti u kojoj živimo. No, blasfemije su lajtmotiv svake priče, a u kolektivnoj svijesti predmet su ruganja. Baš kao kod Mijačike ljudi koji vam pokušavaju promijeniti mišljenje, ili se koriste staromodnim idiomima. Međutim, pogrešno je misliti da je nova knjiga Ivice Mijačike ograničena samo na smiješne, lake i bogohulne priče. Čista satira  je pravi lajtmotiv djela, prošarana ironijom; autor je precizan, zajedljiv i toliko izravan da nas na prvi pogled ostavlja pomaknutima. No, na zabavan, ali i na malo podmukao način on portretira ljude iz određenog južnjačkog mikrokozmosa, s početka 21. stoljeća, vješto miješajući suhe i stroge tonove realizma i akutnu lakoću ljudske komedije, discipliniranu strogost opisa okoline i eksplozivnu ironiju u dizajnu likova, koju u nekim slučajevima postiže do karikature (Još samo da se oči naviknu, Saginjanje, Momčad za jedrilicu, itd.)

Razočarani promatrač svoga vremena, Mijačika pripovijeda izglancanim stilom, ni u jednom trenutku ne žrtvujući sklad i ugodnost proze moraliziranjem ili mračnim promišljanjima o ljudskim slabostima. Naravno, ima i jasne simpatije, divno je pristran i ne trudi se to sakriti; veličanstven je u grupnim aferama, a s posebnom pozornošću posvećuje se likovima, zadržavajući se – koliko na njihovim fizičkim osobitostima, toliko i na njihovom moralnom profilu.  Kao narator, Mijačika se igra govorom sredine, ironizira neukost i primitivnost, vidno uživajući u pisanju i obratima priče koju želi podijeliti. Tragedije egzistencija, kao da nam govori autor, skrivene su negdje drugdje, nedostatke svojih bližnjih sudimo s pretjeranom strogošću, jer njihove sitne duše – duše su svih i ne podliježu veličini. Jednom riječju, Mijačika nudi čitatelju nježnu i blagotvornu dozu smijeha, maksimalno iskoristivši suptilni šarm komedije, i možda najdragocjeniju vrlinu – toleranciju. I, čini to s jednakom popustljivošću prema sebe i prema drugima. A sve to rješava dobrim dijelom dijalogom, banalne, blasfemične izraze pretvarajući u svrsishodne. Dijalogom nas priprema, u filmskoj maniri, i na zaplet, odnosno kulminaciju koja slijedi.

Međutim, cinizam kojim se Mijačika služi, svjesno i nesvjesno, pod čvrstom je njegovom kontrolom.  Svoj je cinizam omeđio matematički odabranim brojem riječi, bez ijedne suvišne, i na taj način se zaštitio da mu priče ne kliznu u izrugivanje, pokazujući na taj način koliko je vješt pisac.

I na kraju, što je Mijačikino najveće postignuće u ovoj knjizi? Kakofonijom fraza odlično smještenih, podjednako u pričama, kao i u rečenicama, približio nam je cijeli jedan, harmovski rečeno, mimosvijet, uspjevši dočarati kako se i zašto ljudi čude onome što nije čudno, dok bez ikakva čuđenja ili zgražanja prihvaćaju ono što je apsurdno ili neshvatljivo.

U sto osamdeset grama offsetnog papira knjige Nije to netko drugi (mjereno vagom za delicije, naravno!) ugurao je esenciju čistoga južnjačkog duha.

A ´ko to more platit…