„Made in Germany. Was ist deutsch in Deutschland“ je naziv jedne od knjiga Jagode Marinić. Šta je još njemačko preostalo u njemačkoj državi? Pitanje svih pitanja, zar ne? Kada se svojevremeno njemačka književnica Jagoda Marinić pojavila u javnosti sa ovom knjigom čudnog naslova, jedva da je bila primjećena. Malo zbog arogancije, a malo zbog ignorancije knjiga je „prećutana“ i brzo zaboravljena. U međuvremenu su procesi urušavanja svih mogućih njemačkih simbola poprimili dramatične dimenzije. Krenite od njemačke državne televizije ARD, koja je nekada bila „Katedrala duha“, pa dalje.

Slični procesi zabrinjavajuće „erozije“ su primjetni i kod Francuza. I kod samih Britanaca je šekspirovsko pitanje „TO BE, OR NOT TO BE“ aktuelnije više nego ikad.

.

OSVRT NA KNJIGU „ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE“ HERBERTA MARKUSEA

.

Budućnost se ne može predvidjeti, ali ipak postoje neki simptomi, pomoću kojih se njeni tokovi mogu barem naslutiti. Legendarni Laslo Vegel je u svome dnevniku pisao kako se Drugi svjetski rat, čemu je on bio svjedok, nije pojavio iznenada, nego se prikradao tiho. U današnjem vremenu kao da se ponovo jedan takav svjetski rat prikrada, kao da svaka nova godina malo doprinese da se uspostave okolnosti za nešto takvo. Ova epoha na samrti je nastala sa Drugim svjetskim ratom, a te procese je jako pažljivo pratio u svoje vrijeme filozof Herbert Marcuse, o čemu je pisao u knjizi „Čovjek jedne dimenzije“, u kojoj između ostalog navodi: „U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. U Labor Looks at Labor: A Conversation, djelu koje je publicirao centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. g., kažu nam: „Dogodilo se to da se više sindikat, u svojim vlastitim očima, gotovo ne razlikuje od korporacije. Svjedoci smo pojave da, danas, sindikati i korporacije glasaju povezano. Sindikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kompanija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore o proizvodnji projektila i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i zajednički traže da se prave projektili umjesto bombardera, ili bombe umjesto projektila – zavisi od toga kakve ugovore imaju u džepu.“

Knjiga „Čovjek jedne dimenzije“ je nastala nakon Drugog svjetskog rata, a sam autor (iako je iz Berlina) pripada krugu intelektualaca čuvene „frankfurtske filozofske škole“. U Berlinu se tih godina nije imalo s kime „filozofirati“. Hegel je „otplovio“ ranije, a filozof Boris Buden će se u Berlinu nastaniti kasnije. Dakle, Herbert Marcuse kroz „Čovjeka jedne dimenzije“ nudi dijagnozu društvenog stanja koje je na ivici nuklearnog rata, što je stanje jedne dehumanizacije, koju su proizveli svjetski ratovi. Ali je u njoj još uvijek prisutno sjećanje na pred-industrijsko vrijeme (ili barem na vrijeme prije svjetskih ratova). Marcuse je sam rođen krajem 19 stoljeća, tako da on pamti vrijeme prije svjetskih ratova, odnosno prije početka dehumanizacije ljudske vrste u modernom smislu. Sam taj autor možda ne pamti pred-industrijsko vrijeme, ali je i taj period bio puno življi u memoriji ljudskog roda prije Prvog svjetskog rata. U tom davnom vremenu, prema mišljenju Marcusea, čovjek je još uvijek bio dvodimenzionalan, ako ne i višedimenzionalan, što je bolje od stanja u kojem se nalazi čovjek jedne dimenzije. Čovjek jedne dimenzije je forma egzistencije koja prethodi modernoj robotizaciji. U vremenu kada je Marcuse pisao ovu studiju, ti procesi su bili tek u povojima. U današnjem vremenu (posebno jer je ovo ratna godina u Europi), kao da oživljava atmosfera koju opisuje Marcuse u svojoj studiji. Ponovo se javlja opasnost od nuklearnog rata, koja je nekoliko decenija, barem nakon pada Berlinskog zida i jenjavanja Hladnog rata, bila potisnuta u drugi plan. Marcuse piše: „Ako se proizvodne ustanove oslanjaju, u svrhu samoočuvanja i rasta, na vojsku, vojska se oslanja na korporacije „ne samo radi svoga oružja već i radi njihova saznanja o tome: kakvo je oružje njoj potrebno, koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti. Zatvoreni krug je, odista, adekvatna slika društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom unaprijed utvrđenom cilju – gonjeno porastom potreba koje ono stvara i, istovremeno zadržava unutar sebe.“

U kakvom stanju se nalazi čovječanstvo sa svim svojim pojavnostima i manifestacijama, kada je opasnost od nuklearnog rata realna, to je jako dobro znao Herbert Marcuse, koji je svjedočio nuklearnim napadima tokom Drugog svjetskog rata. On je pisao o post-nuklearnom dehumaniziranom društvu. Ovo današnje kao da je pred-nuklearno, kao da je ta jednodimenzionalnost čovjeka postala prijeteća i ubitačna. Današnji čovjek je otišao u jednodimenzionalnu krajnost, koja bi tek nekim velikim ratom ili društvenim potresom pokazala svoje pravo lice. Mnogi najavljuju Treći svjetski rat i blokovsku podjelu svijeta. Da li će Dnjepar biti novi Berlinski zid? Herbert Marcuse svoju dijagnozu tadašnjeg stanja zasniva na više razina. Okupiran je prije svega lingvističkom, sociološkom i psihološkom analizom stanja u kojem se nalazilo čovječanstvo nakon Drugog svjetskog rata. Danas kao da konačno izumire vrijeme koje je formirano Drugim svjetskim ratom. Sasvim jasno, to izumiranje će pratiti brojni društveni potresi i tektonski poremećaji, individualni i kolektivni. Zašto smo došli u takvo stanje, objašnjava Herbert Marcuse svojom dijagnozom post-ratnog čovječanstva. Marcuse nadu polaže u predtehnološko vrijeme, kada je čovjek živio svoju višedimenzionalnost, i on se nada da bi to stanje moglo postati i posttehnološko, odnosno vrijeme budućnosti. U tom smislu je nade polagao u zemlje Trećeg svijeta, u kojima nije zaživjela industrijalizacija, ali se i sam dvoumio da li mogu ljudi tog podneblja iznjedriti model koji će čovječanstvo spasiti totalne dehumanizacije i jednodimezionalnosti, odnosno moderne robotizacije. Možda industrijske zemlje, koje ratnim razaranjima padnu u arhaično plemensko stanje, kako bi očuvale kakav takav integritet pred globalizacijskom mašinom, imaju nešto bolje šanse. Herbert Marcuse se, dakle, pita da li nerazvijene zemlje mogu učiniti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnološko društvo i kakva će biti sudbina siromašnih? Ovaj ugledni filozof je smatrao da će zaostale zemlje podleći neokolonijalizmu i terorizmu, pa zapisuje sljedeće: „No, izgleda da je moguća još jedna alternativa. Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zemlje naiđu na jak otpor autohtonih, tradicionalnih načina života i djelatnosti – otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život – da li bi ta predtehnološka tradicija, sama po sebi, mogla postati izvor progresa i industrijalizacije?“

Kako je moguće da se takvo stanje ne-slobode i dehumaniziranosti formira u stadijumu ekonomskog i tehnološkog vrhunca čovječanstva. Marcuse smatra da su mogućnosti suvremenog čovječanstva mnogo veće nego ikad prije, ali je i dominacija društva nad pojedincem porasla, i u procesu porobljavanja se upotrebljava i Tehnologija. Marcuse je stajališta da više nema tla na kojem se sastaju teorija i praksa (misao i akcija), i pritome se „znanstveno pokoravanje prirode“ koristi za „znanstveno pokoravanje čovjeka“. Tehnološki univerzum industrijskog društva je postao politički unuverzum, piše Marcuse. Budući da mašina nadmašuje moć pojedinca, čini je efikasnijim političkim instrumentom. (Premda je moć mašine nagomilana i projektirana moć čovjeka, govori Marcuse). U takvom stanju iščezavaju slobode. To što čovjek ima mogućnost slobodnog biranja gospodara, zapisano je u knjizi „Čovjek jedne dimenzije“, ne dokida ni gospodare i robove. Sit rob ostaje i dalje rob. Teror ideologije se ostvaruje terorom putem tehnologije.

Marcuse piše: „Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava „kraj ideologije“. Naprotiv, razvijeno industrijsko društvo je, u određenom smislu, ideologičnije nego njegov prethodnik. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje.“ Porobljavanje se ostvaruje u ritmu („sve u svemu, mi smo u ritmu stvari“): „Ova izreka odlično izražava promjenu u mehaniziranom porobljenju: stvari su u ritmu, ne podređuju premoćno sebi, one pokreću ljudski instrument u ritmičko gibanje – ne samo čovjekovo tijelo već, takođe, njegov duh, i, čak, njegovu dušu.“ Marcuse smatra da je čista forma sužanjstva egzistirati kao instrument. To je odraženo i na planu umjetnosti, zapisano je u knjizi, jer sredstva masovne komunikacije slijevaju umjetnost, politiku, religiju i filozofiju s komercijalnim oglasima, što otežava fizičku trasformaciju svijeta, koja se ne može ostvariti bez mentalne trasformacije njegovih simbola i slika. Ti procesi imaju i svoje lingvističke odraze: „Riječ odbija sjedinjenje, pravilo smisla rečenice. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama postaje „apsolutni objekat“, označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje – diskontinuum. Ovo narušavanje lingvističke strukture uključuje narušavanje iskustva o prirodi…“ To je stanje kad pojmovi gube svoju lingvističku reprezentaciju. Kada su u pitanju psihološki odrazi, spominje se i Freud, koji je u individualnoj psihi razotkrio zlodjela čovječanstva.

Filozofska analiza Herberta Marcusea je višeslojna i zahvata industrijsko društvo razvijene tehnologoje u višedimenzionalnom smislu, pa je iz toga razloga ova knjiga ili incident ili je u takvim okolnostima suvišna.

Da se Herbert Marcuse rodio dva stoljeće ranije bio bi možda proglašen „lažnim filozofom“ i gadno bi ograjisao.

Gogolj je nešto slično opisao u pripovjeci o Viju koja se i dan-danas ubraja u bisere fantastične književnosti :

…“Svi su pogledom tražili filozofa, ali ga nisu mogli vidjeti, jer je bio ograđen tajanstvenim svjetlećim krugom. – Dovedite Vija! Idite po Vija! – zaoriše riječi iz tmine.”

Gogolj na samom početku pripovijetke napominje da se u nekim selima raštrkanim po nepreglednim ukrajinskim stepama „Vijom“ naziva poglavica, i to poglavica kojemu očni kapci sežu do zemlje.

Gogolj nastavlja: “Sav je bio pokriven crnom zemljom. Njegove zemljom posute ruke i noge izgledale su kao žilavo, čvrsto korijenje. Teško je stupao i svaki čas se spoticao. Dugački su mu očni kapci sezali sve do zemlje. Filozof zvani Homa užasnut opazi da mu je lice od željeza. Držeći ga ispod ruke dovedoše ga baš pred ono mjesto, gdje je stajao, po njima, lažni filozof.

– Podignite mi kapke: ne vidim! – reče Vij podzemnim glasom – i cijela rulja nagrne da mu digne kapke. – Ne gledaj! – prišapne filozofu neki unutarnji glas. Ali on ne izdrža i pogleda. – Evo ga! – zavikne Vij i uperi na njega svoj željezni prst. I svi, što ih je god bilo, nasrnuše na filozofa. On se bez daha sruši na pod i od strave odmah ispusti dušu.”

Tajanstveni unutrašnji glas koji je filozofu Homi govorio da ne pogleda, treba objasniti kao prisusustvo dobra, odnosno prisustvo dobrog duha koji ga je pokušao spasiti.

Herbert Marcuse završava svoju knjigu riječima Waltera Benjamina: „Samo radi onih bez nade, nada nam je dana.“

Par riječi o dizajnu i uvezu:

Knjigu „Čovjek jedne dimenzije“ Herberta Markusea posjedujem u svojoj kućnoj biblioteci. Kupio sam je od uličnih prodavaca za, vjerovali ili ne, 1 KM.

Knjige se, kao što je poznato, izrađuju u raznim dimenzijama, na raznim vrstama papira (različite gramature, strukture i finoće). Sam uvez knjige može biti: meki-ljepljeni, meki-šivani, zatim tvrdi ljepljeni i tvrdi šivani. Ova knjiga je vrhunska i po dizajnu, i po kvaliteti papira, i po kvaliteti uveza. Štampana je početkom šezdesetih. Treba reći da su to bile zlatne godine sarajevskog Izdavaštva. Ova Edicija je uz Herberta Markusea objavila knjige i filozofa Maksa Horkheimera i mnogih drugih velikana. Ovdje se ne smije zaboraviti i nešto jako važno, bez čega se ne može, a to je prevod knjige i prevodioci. Da skratim, da bi sve bilo na nivou, mora biti i redakcija na nivou. Bit ćete iznenađeni kad budete pročitali kakvi su veliki i umni ljudi bili članovi Redakcije, koja je u to vrijeme uređivala ovu dragocjenu Ediciju.

Na prvoj stranici knjige su upisana imena Redakcije. Duboko udahnite, evo njihovih imena:

Jasna Berberović, Aleksa Buha, Spasoje Ćuzulan, Muhamed Filipović, Rasim Muminović, Vladimir Premec, Vanja Sutlić i Abdulah Šarčević, kao Odgovorni urednik Redakcije.

Knjiga je čudo, zar ne?

.

Marko Raguž

Sarajevo, zima 2022/23