.

Da mi je znati kamo odoše snjegovi;

Pijesak vrijeme mjeri, a tkaninu palac.

U beskrvno vrijeme da nam kaže znalac

Kamo se Ahilej skrio i gdje su njegovi?

.

Od znanja nepotrebnih školska glava puca.

Malo se toga polako i pomno rukotvori.

Da mi se barem u umu jedan aksiom stvori,

O alemovom oku što u tmini svjetluca.

.

Mislim o svima koji poslove ne završe;

Knjige i teoreme il’ slike plamtećih boja.

O tima, što su mračna i genijalna kroja,

I umru prije no što četrdeset navrše.

.

Da mi je sve te niti svijesti uplesti čvrsto,

Prevesti slapove svjetla koje s visine primam.

Rekla bih da sam svoja, da sebe imam

I da se možda smijem zvati posebnom vrstom.

.