U povijesti svakog naroda mogu se – prema odgovarajućem interpretativnom nadahnuću – naći tamna i svijetla razdoblja, a kod nekih i zlatna. Hrvati npr. vole misliti da su do prije 30ak godina živjeli u mračnom, a onda se katapultirali u svijetlo doba – istina, ne odmah i u zlatno, ali nada je vječna. Neke zemlje, pak, imale su u prošlosti svoja “zlatna” razdoblja ovjenčana mirom i ekonomskim i kulturnim procvatom: Nizozemska, Danska, Španjolska, Engleska… I vrlo su ponosne na to. Nizozemci pogotovo.
Nizozemsko “zlatno doba” blistalo je tijekom 17. st., kada je zemlja izborila neovisnost od katoličke Španjolske, doživjela trgovački, politički, znanstveni i umjetnički boom, i uselila u svjetsku VIP ložu najmoćnijih i najbogatijih. Ali, kako svako zlato s vremenom malčice potamni, a uz to je “zlatno doba” zapravo mitska (izraz i dolazi iz grčke mitologije), idealizirana predodžba o “savršenoj” prošlosti, tako je i ovaj nacionalni ponos Nizozemaca posljednjih godina počeo gubiti svoju blistavost – zbog jedne male povijesne istine.
Naime, cvatuće bogatstvo Nizozemske u vrijeme “zlatnog doba” (posljedično do danas, kao i u drugim nekadašnjim kolonijalnim državama) produkt je trgovine robljem, tj. porobljavanja, eksploatacije i dehumanizacije drugih naroda, ponajviše Afrikanaca. Nizozemski trgovci ukupno su porobili i prodali oko 600 000 Afrikanaca u Ameriku i 660 000 do 1,1 milijun ljudi u područjima jugoistočne Azije (brojke variraju dijelom i zato što je oko 30 posto robova umiralo na brodovima).
Iako ropstvo službeno nije postojalo u evropskoj Nizozemskoj, nego samo u kolonijama, robovi dovedeni kao sluge ili oni odbjegli iz kolonija nisu baš tolerirani ni kao slobodni ni kao ljudi, pa bi npr. nekog prebjeglog roba nizozemski sud odbio osloboditi jer je “kradljivac samog sebe i ukradena imovina”.
Naravno da su Nizozemci neskloni povezivati ovu “malu” neugodnu povijesnu istinu sa svojim nacionalnim ponosom, “zlatnim dobom”, ali ona ipak sve više ulazi u društvene rasprave i život, i to posebno zahvaljujući – muzejima.
Već 2015. nizozemski državni muzej Rijksmuseum u Amsterdamu počeo je preimenovati pojedine naslove slikara zlatnog doba jer impliciraju ropstvo i rasizam. Krajem 2017. muzej Mauritshuis u Haagu uklonio je iz svog predvorja bistu grofa Mauritsa čije je golemo bogatstvo stečeno robovskim radom na njegovim plantažama šećera u Brazilu. Amsterdam Museum je 2019. najavio da za svoju zbirku i buduće izložbe neće koristiti izraz “zlatno doba” jer “pozitivne asocijacije uz ovaj pojam, kao što su prosperitet, mir, raskoš i nevinost, ne pokrivaju naboj povijesne stvarnosti tog razdoblja”. A 2021. amsterdamski Rijksmuseum otvorio je prvu izložbu o povijesti ropstva u nizozemskom kolonijalnom carstvu, s namjerom prezentiranja nacionalne povijesti “iz što više perspektiva”.
Ovakve akcije vodećih nizozemskih muzeja nadovezuju se na druga dva važna društvena događanja: dugogodišnji, sve djelotvorniji protesti protiv tradicije Zwarte Pieta (Crnog Petra), tamnoputog pomagača sv. Nikole, kada se diljem zemlje razmile povorke Nizozemaca maskiranih u ‘black face’ (što jedni smatraju prenošenjem rasizma i diskriminacije iz prošlosti, a drugi “bezazlenom, starom nizozemskom tradicijom, dijelom kulturnog identiteta”), i uklanjanje imena i spomenika kolonijalnih moćnika i vojnih heroja, pri čemu je važno naglasiti da većina tih kipova i spomenika nije nastala u “zlatnom dobu”, nego u 19. st., kada se Nizozemska ujedinjuje u nacionalnu državu i u vrijeme suprotstavljanja kolonijama koje traže neovisnost – jer su joj tada trebali herojski mitovi i likovi koji veličaju snagu, moć i povijest nacije (pa se slave i danas iako su provodili zločine i genocide).
Promjene koje se događaju uklanjanjem omiljenih likova tradicionalnih proslava, slavnih povijesnih figura, kao i uvriježenih predodžbi o “zlatom dobu” (što je potaknuto i globalnim tendencijama mijenjanja građanske svijesti kroz pokrete kao što su #RhodesMustFall, #MeToo i Black Lives Matter) izazivaju negodovanje dijela naroda i burne medijske i političke polemike. Mnogi Nizozemci u tome vide napad na svoju nacionalnu kulturu, tradiciju i identitet, te nametanje “američke sklonosti preosjetljivosti” i opasnost “brisanja povijest” (makar se tabuiziranje, prešućivanje rasizma i genocida ne smatra “brisanjem povijesti”, pa se diskretno ustrajava na eurocentričnom, pristranom sagledavanju povijesti, kao povijesti bijele ‘superiornosti’ i crne ‘inferiornosti’, i selektivnoj amneziji). Ipak, kako kaže jedan nizozemski povjesničar, “stvari se mijenjaju, možda ne baš brzo, ali se mijenjaju.” A važnu ulogu u tome imaju muzeji.
Uobičajeno se muzej (grč. “mouseion”, sjedište muza) smatra institucijom koja prikuplja i čuva materijalnu i nematerijalnu baštinu, sa zadaćom izložbenog, istraživačkog, edukativnog i komunikacijskog djelovanja. O velikom društvenom značaju muzeja, međutim, govori činjenica da se moderni muzej pojavljuje istovremeno s nacionalizmom i imperijalizmom: svaka ambiciozna nacija nastojala je kroz nacionalni muzej predstaviti i promovirati sebe, svoju povijest, bogatstvo i uspjeh, pa muzej postaje institucija koja pokazuje (dokazuje) superiornost države i “civilizira” (educira) građane, odnosno oblikuje vrijednosni sustav javnosti. U tom kontekstu akcije vodećih nizozemskih muzeja – s namjerom da ispričaju priču o zanemarenom dijelu nizozemske prošlosti i ujedno revidiraju vlastitu zadaću u društvu – mogu se smatrati revolucionarnima.
Uz izložbu u Rijksmuseumu o nizozemskoj trgovini robljem kustosica povijesti muzeja Eveline Sint Nicolaas istaknula je kako nizozemski obrazovni sustav spominje ulogu zemlje u trgovini robljem većinom u kontekstu nekadašnjih američkih plantaža pamuka, tj. američke povijesti, i zato je “važno osigurati da bude jasno da to nije američka povijest, pa čak ni kolonijalna povijest, to je naša nacionalna povijest i uključuje sve nas”. Kako to osigurati, pojasnila je voditeljica povijesti tog muzeja: “Suočavanje s ovom poviješću uključuje suočavanje s nekim neugodnim istinama za naciju koja je dugo sebe smatrala tolerantnom, a sam Rijksmuseum uviđa da je bio spor u iznošenju tih priča.”, zato što je osnovan 1800., u “doba kada su muzeji građeni da prenesu nacionalistički narativ, da govore o onome što je Europa postigla” (bogatstvo, prosperitet, moć), pa namjerno nisu prikupljani “detaljni” materijali za bilježenje te povijesti. Polazeći od uvida da “svaka povijest ima različite strane”, zaključuje: “Mi kao muzej moramo predstaviti složeniju priču koja spaja sve te glasove.”
Isti stav iznijela je i ravnateljica Mauritshuis muzeja Emilie Gordenker nakon uklanjanja biste: “U ovim situacijama kada počnemo razgovarati o imenima – Mauritshuis, Witte de With, ili ‘zlatno doba’ – to doista može potaknuti plodnu raspravu o povijesti. Ono što smo naučili iz ovoga je da je naša zadaća kao javne institucije ponuditi što više perspektiva. Na vama je, kao posjetitelju, da formirate svoje mišljenje. Shvatili smo da postoji jako veliko sivo područje između dva pola i to je mjesto gdje želimo biti muzej – u toj sivoj zoni.”
Kad čuješ i vidiš takvo postavljanje modernih muzeja, onda – iako te sneveseli što Hrvatsko muzejsko društvo povodom 18. Noći muzeja, i to na temu “Muzeji su važni”, samo nemušto reciklira ICOM-ovu (ne naročito impresivnu) novu definiciju muzeja, ili što premijer najavljuje kako će se učenje o oslobodilačkim vojnim operacijama domovinskog rata “ugraditi” u obrazovani sustav (bez sumnji koliko detaljno i ‘višestrano’) – ponadaš se da će se bar u nekoj neizvjesnoj budućnosti i u nas pojaviti muzeji u “sivoj zoni”, sa znanjem da su su-kreatori naše prošlosti i sadašnjosti i sa zadaćom da (po)kazuju povijest iz “što više perspektiva”, bez prešućivanja i ideologijskog glorificiranja.
A onda se nadaš da ima smisla nadati se.
radio gornji grad 
