Kao napola razmaženo jedinče, a napola na silu urbanizovano srednjobosansko seljače, razrješenje za brojne dvojbe odrastanja u jednoј simulaciji grada koji će duže vjerovat u mit o sebi kao maloj Jugoslaviji nego što je to bilo i potrebno i razložno, nalazio sam u sportovima s loptom ali samo onim u kojima se noge koriste tek za trčanje i skakanje, te u skoro bjesomučnom čitanju onih pisaca koji su mi već tada bili omiljeli. Jednoga dana one godine kad su se održavale igre u Sarajevu i Los Anđelesu, išao ja sa starim kroz grad, kad najednom sretošmo tada njegovog, a kasnije i mog prijatelja, Esada Ekinovića, čovjeka čija je prva knjiga poput blješatve repatice proletjela poetskim nebom Jugoslavije i koja je ostala bez nasljednice.

Oni koji su odlučilvali o kulturi u to vrijeme pomalo su zazirali od Ekinovog pjesničkog demona, a Ekinu se pomalo gadilo to njihovo zaziranje te su tako njegovi zapisi poslije bili izlagani samo očima prijatelja, ne i čitalaca na kakve jedna knjiga ima pravo računati i nadati im se. Ekin se obradova susretu jednako kao i moj stari, nisu se bili vidjeli možda i čitava tri dana, ali takva su u to vrijeme bila prijateljstva. Svratili smo u obližnju kafanu, gdje su njih dvojica naložili konobaru da im donese kafe i vinjake, a meni neki od onih bistrih sokova uvjerljivog okusa, kakvi danas samo sjećanju osvježavaju grlo. Znajući za moju ljubav prema knjigama i želeći me poštedjeti dosadnog razgovora dvojice odraslih, Ekin posegnu za rukom u svoju kožnu torbetinu i iz nje izvuče nekakvu podebelu knjigu tvrdih korica koja je bila toliko nova da se još uvijek presijavala. Upravo se, naime, bio vratio iz Zagreba gdje je susreo Predraga Matvejevića, koji ga je počastio tek objavljenim Imenom ruže.

U času u kom sam dotaknuo tu knjigu štamparska se boja u njoj još ne bješe osušila ili kako već glasi ta hiperbola, a ostatak tiraža tek se tovario na kamionete i u kombije, čekajući da krene u distribuciju po jugoslovenskim knjižarama. Dopustiću mogućnost da je Matvejević knjigu doturio još nekom od svojih prijatelja u Bosni i Hercegovini, ali zasigurno sam bio među prvima koju su ovdje ušli u nju, kao što se ulazi u lavirint. Prvih dvadesetak stranica progutao sam još u kafani, dok su Ekin i stari njegovali svoj uzaludni skepticizam, krijepeći se gutljajima vinjaka u pauzama tog posla, meni posve neshvatljivog. Stigavši kući, odmah sam odabrao miran ćošak u kom ću nastaviti svoju čitalačku avanturu, za koju sam već nakon prvih riječi slutio da će biti značajna. Tada, naime, još uvijek nisam znao pravilno upotrijebiti atribut inicirajuća. Ne sjećam se da sam te i naredne noći spavao, pamtim samo žareći nagon koji mi je priječio da stanem. Dan između njih proveo sam u svom mirnom ćošku, u nekoliko riječi ubijedivši mamu da sam nešto bolestan i da u školi taj dan neću propustiti ništa značajno.

Poslije sam čitao još Umbertovih djela, kao pisac nije uspio izboriti mjesto u vrhu liste meni bitnih i dragih, ali nisam ga gurnuo ni na njen kraj. No uživao sam u Umbertu misliocu i eruditi, koji je svoje misli umio izlagat na tako jasan i zavodljiv način da je njihova tačnost postajala od drugorazrednog značaja. A te su misli uz to uglavnom bile i tačne. Pored njega, u moju su lektiru ulazili i drugi pisci. Iskren sam kada kažem da su mi među njima najdraži bili oni čije mi je knjige slučaj spuštao u ruke. Neke su od tih knjiga ostavljale dugotrajan, pa i vječan trag na mojoj duši. Jedne mudrošću, druge raskošnošću svoga stila, treće slavljenjem čuđenja i zapitanosti kao hrabrih gardista života, četvrte duhovitošću, čije je sječivo rasjiecalo tamne zastore kojima je bilo zastrto odrastanje, a njegov bljesak rastjerivao tamu iza njih.

Mnogim od tih knjiga kasnije sam se vraćao a nekima i više od jedanput. Proći će mnogo vremena, i mnogo će pisama, naređenja, izvještaja i križaljki izaći ispod moje ruke, prije nego što se ta lektira udružila sa iskustvom. Potom im se priključila i oholost, pa je to drsko i veselo trojstvo i mene, kao tolike druge u povijesti, prevarilo zavodljivim obećanjima i nagnalo da i sam počnem pisati. No to je već posve nebitno za ono što želim reći. Nikada više u životu nisam osjetio taj plamteći zanos i tu neutaživu glad i žeđ za narednom riječju na papiru, kao kad sam čitao Bulgakovljevog Majstora i Margaritu, Kazancakisovog Zorbasa i Umbertovo Ime ruže. Dugo sam se nadao da će se ovom društvu pridružiti i četvrti član, ali čak ni moji ljubljeni Pekić i Gombrovič nisu uspijevali užgati tu luč. Danas sam suviše mudar ili suviše iskusan da bih to nadanje i dalje teglio sa sobom unaokolo, ali zato nosim jedno drugo. Nadanje da će i druge mlade duše pronalaziti žeravice skrivene među listovima knjiga.

Svijest o tome da nisam jedini kojem je darovana takva radost i dragost zbog radosti drugih, nisu dokazi moje dobrote i altruizma. Ne, to su dokazi taštine višeg reda.

Ali ne sudite mi strogo zbog nje. Jer sve je taština. Taština nad taštinama.