Trećeg veljače u Volgogradu (negdašnjem Staljingradu) je otkriven novi spomenik nekadašnjem sovjetskom lideru Josifu Staljinu, na 80. godišnjicu sovjetske pobjede u Staljingradskoj bici, naime tada je kapitulirala peta njemačka armija, što je bio prvi veliki poraz Reicha u Drugom svjetskom ratu. Staljinova bista postavljena je u blizini Muzeja Staljingradske bitke, pored sovjetskih maršala Georgija Žukova i Aleksandra Vasilevskog, Ovo je drugi spomenik koji je otkriven Staljinu u posljednjih nekoliko godina. Prvi je otkriven u 2019, kada je obilježeno 140 godina od rođenja diktatora. Staljin je bio glavni protagonist strahovlade u SSSR-u, i dakako politike socijalizma kao najvišeg stadija imperijalizma (v. Jurij Sljozkin: ”Imperijalizam kao najviši stadij socijalizma”). Sada kada u Rusiji više ništa nije socijalističko po sadržaju, Staljin izgleda i dalje ostaje simbolom one druge, imperijalističke forme, sada opet konvenira aktualnim političkim interesima Rusije. Tako nakon pada monolitne države pod vlašću partije i perioda uništavanja Staljinovih spomenika diljem Rusije, sada se za potrebe demagogije njegov lik opet ukazuje kao simbol, naravno, ne samo pobjede nad njemačkim Reichom, već i imperijalnih ruskih ambicija (poslijeratna vladavina u baltičkim državama, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj). U zemljama koje nisu imale tu sreću da mogu reći ”povijesno ne” Staljinu kao mi . Ipak, od svih spomenika čeličnom diktatoru, najdraži mi je onaj literarni koji glasi: Kurac mi je bio čvrst kao Staljin (Bora Ćosić). Ostaje da se vidi hoće li Staljin bez brkova, što sada žari i pali Ukrajinom, zadobiti isto tako jasne spomeničke asocijacije, ili će biti prikazan jedino kao nastrani akrobata koji jaše na medvjedu. Naravno, malo tko bi se odlučio kazati da mu je tvrd kao Putin,  unatoč trudu kojim učenik nastoji nadmašiti učitelja.