“Crkva” (riječ objedinjuje dva izvora: grč. “ekklesia”, skupština, sakupljeni, sazvani, i grč. “kyriakos”, Gospodnji, iz čega dolazi i hrv. “crkva”) po Bibliji je zajednica onih koji vjeruju u Krista kao svog spasitelja, “tijelo Kristovo” (Efežanima 1: 22-23). U narodu “crkva” se više poima kao građevina (u smislu lat. “templum”) – “Kuća Gospodnja” – namijenjena vjerskom okupljanju, bogoslužju, učenju i molitvi. Međutim, to je i društvena institucija koja, između ostalog, kao poduzetnik (uzorito privilegiran u nekim državama) na tržište stavlja bezbrojne svoje proizvode i vlasništva, pa valjda može i “Božju kuću”. I doista, u britanskim oglasima nađe se nemali broj napuštenih crkava (uglavnom anglikanskih) koje se oglašavaju kao “idealne” za renoviranje u “spektakularnu obiteljsku kuću” ili “moderan prostor savršen za obiteljski život”, zgoditak za one koji žele ekskluzivan, posebno intiman odnos sa svojim bogom.

Osim prodaje crkve, tada sam susrela još nešto što mi je prije bilo nepojmljivo: običan, profani dućan ‘posađen’ u prostoru crkve. Pod veličanstvenim gotičkim lukovima i vitražima impozantne anglikanske katedrale u Liverpoolu (jedne od najvećih i najviših na svijetu; ulaz besplatan, “ali uz preporučenu donaciju od £5”), ugrađena je moderna trgovina namijenjena prodaji razglednica, suvenira, knjiga, slika, rukotvorina i sl.; izgledom neatraktivna, ali unosna. Ta poslovna djelatnost crkve kasnije je proširena, pa je u njenom središnjem prostoru ustaljena praksa organiziranja velikih art-sajmova, dodjela nagrada, gala večera i koncerata, a otvorena su i dva ugostiteljska objekta – Mezzanine Cafe i Welsford bistro s bogatim menijem, uključujući “Sunday Special” i alkoholna pića.

Kad se radi o ugostiteljskoj djelatnosti u “kući Gospodnjoj”, još interesantniji primjer je starokatolička crkva Maria Minor (Mala Marija) u nizozemskom gradu Utrechtu – pretvorena u pivnicu. Maria Minor bila je jedna od “tajnih” katoličkih crkvi. Naime, nakon uspostavljanja nezavisnosti Nizozemske od katoličke Španjolske, dugogodišnjim ratom na prijelazu 16. u 17. st., prijašnji vjerski progon protestanata zamijenjen je vjerskim progonom katolika, pa su oni svoja okupljališta selili u privatne kuće, čiju su unutrašnjost preuređivali u “tajne”, “kućne crkve”. Nekoć tajni sveti prostor crkve Maria Minor danas je prenamijenjen u belgijski pivski i snack bar, Café Olivier. Dio inventara crkve je ostao – orgulje, oltarna niša, pojedini kipovi i slike svetaca, samo je sada “upotpunjen” barskim namještajem, a pod njenim križnim svodovima umjesto molitveno smjernih katoličkih vjernika sjede veseli vjernici konzumacije piva.

Gotovo je nezamislivo da bi ideja takve prenamjene božjeg poslovnog prostora mogla zaživjeti u nas, ali je posve zamislivo – ako bi nedajbože i pala kome na um – kakvu bi reakciju, tj. ne “tihu misu” izazvala.

Svakako, zanimljivo je gledati tango koji na tržišnoj pozornici plešu Crkva – najveći marketing meštar u povijesti civilizacije, i kapital – žderač znamenja civilizacije za korist profita, a ponajviše što je sve i koliko narod spreman plaćati za uvjerenje o vlastitoj besmrtnosti.