Zanimljive su te gastronomske priče i legende. Uglavnom su većina netočne i služe za uveseljavanje naroda. Kao na primjer da je maršal Radetzky umjesto da potpraši Talijane skupljao okolo recepte za Wienerschnitzel pa s istim trčao caru. Ili one da je Franjo Josip zalutao u šumi pa mu je neka seljanka za okrijepu ponudila šmarn. Moš mislit…

Slično je i s krafnima. Prema jednoj priči izmislila ih je bečka slastičarka Cäcilia Krapf još u 17. stoljeću, kad je tijekom neke svađe muža gađala lopticom tijesta, te ga promašila, loptica odletila u vruće ulje i hop…eto, rodio se prvi krafn.

Kad bi bar tako jednostavno bilo…

Međutim, naša ratoborna Cäcilija nije potpuno bezutjecajna na današnje krafne. Naime, njezin originalni proizvod, “Cillykugeln” prototip je slastice kojom su se častili i mastili na bečkom dvoru.

Prema jednoj drugoj priči krafne je stvorio neki berlinski slastičar za vojnike Fridriha Velikog, kako bi ih podsjećali na topovske kugle.

No i jedna i druga priča su blesave, jer su poslasticu vrlo sličnu današnjim krafnima vec konzumirale rimske legije. Postoji i zapis koji datira iz 140. godine prije Krista.

No samo ime vjerojatno vuče porijeklo iz staronjemačke riječi “Krapho” što je označavalo kuku odnosno kandžu, kojeg su oblika bile.

Kako je broj 11 još od antičkog vremena bio oznaka za blesane, nekom je palo na pamet da baš 11.11. u 11 sati i 11 minuta započne karnevalsko vrijeme, vrijeme blesavljenja… vrijeme krafni (pokladnica)!

Iako se pokladnice, odnosno krafni prodaju cijelu godinu, nekad su se konzumirale isključivo za vrijeme poklada. Savjet za sve koji se, poput mene, upuste u krafn-avanturu: osim pravovaljanog recepta, bez dobrano zahajcane kuhinje nema ni pravih krafni.

Jer, krafni se prže u znoju lica svoga! I to u maslacu.

Krafni su uvijek bili izuzetna poslastica. Zanimljivo je da je za potrebe Bečkog kongresa (1815.) pod vodstvom Fürsta von Metternicha, a na kojem su se nanovo krojile granice Europe isprzeno 10 milijuna krafni. Poznato vam je od nekud ime tog Metternicha?? Da…da… to je onaj austrijski političar zahvaljujući kojem imamo i Sacher tortu.

.

Recept

.

Na 500 grama brašna pomiješa se ono što austrijska kuhinja zove „dampfl“: (1 paketić germe, 70 grama brašna, 1 žlica šećera i malo toploga mlijeka…diže se oko 10 minuta). U smjesu se doda: 50 grama šećera, 3,5 dcl mlijeka i 5 žumanjaka. I onda dolazi lupanje do besvijesti: prvo mikserom a zatim tehnika upumpavanje zraka kuhačom. Kad se počnu stvarat mjehuri u tijestu, lupetanje je gotovo. Zatim dolazi faza dizanja tijesta (oko 1 sat), valjanje (na pobrašnatu dasku) na debljinu prsta pa ubacivanje u vruću masnoću. Okretanje u trenutku kad se počinje nazirati tamni rub.

Pravi krafni moraju imati četiri karakteristike: da su prženi u maslacu, da imaju svjetliji rub na sredini, da su šuplji i da su punjeni pekmezom od marelica. Sve ostalo osim marelica je svetogrđe… (nutellama, vanilijama si punite croissante).

Još davno je i Crkva umočila svoje prste u pekmez od krafni, pa nije čudo da su popularne za poklade i to iz sljedećeg razloga: redovnici su, potpuno ignorirajući 5. smrtni grijeh koji govori o umjerenosti u jelu i piću, preporučaki da si vjernici napune trbušine ovim kalorijskom bombama, kako bi lakse prebrodili vrijeme posta do Uskrsa.

Pa kako Crkva najbolje zna sto je nama najbolje, zažmirimo s oba oka na 5. smrtni grijeh i do Čiste srijede navalimo na krafne…