Preveliko nastojanje oko toga da sve dobije poantu, smisao, “završni dodir”, također nije naročito dobra navika ni metoda. Stvara veliku napregnutost, tijelo je kao napeti luk, duh usijan, pokreti rastreseni, stvari nam ispadaju iz ruke a ljudi odlaze, poput kamenja ispalog iz poderana džepa. Čovjek budi u sebi tigra: vreba na senzaciju, boju, ton, metaforu, na ulomak tuđega razgovora, pa to pretače u stihove ili liniju crteža. Rastreseno rasipa novac po blagajničkom pultu, vuče mu se vezica na cipeli po asfaltu, svrbi ga oko, ali on samo na poantu misli, te brižna, unezvjerena lica, grabi nekamo, gdje će među ljudima ostati sam i ostvariti svoju nakanu.

Vjerujte mi, vidjeh takvo biće jučer u jednom izlogu, potpuno isto obučeno poput mene, i s mojim obiteljskim crtama: sklona sam povjerovati da sam to i bila ja, osobno i dvosobno, zajedno s mojim alter egom Florom Green. Jedva mogu zamisliti prazan dan, neosmišljen dan, dan bez realizacije, u kome se ništa ne “rješava”, ništa ne očekuje, nikamo ne hrli i ne hita, ni sa kim telepatski ne vibrira ili pak glasom ne dodiruje u nekoj virtuali. Ali zaista, pokolebaše me oni Bosanci, napasno mi dolazi ona scena: “Nije meni nešto…” iz njihovih Nadrealista. Nije mi, brate, nije, pa eto. Radije bih da utrnem, ko neka hobotnica uz šupljikav kamen, negdje na morskom dnu. I da prije toga onima gore poručim: “Nemojte se mučiti oko gonetanja, nema filozofije, ovo je čin bez poante!”. Naime, ja ni sama ne znam zašto bih bila ta hobotnica, od kuda mi takva napasna i nelijepa slika uopće?

Nekako slutim da je sve to pomalo u vezi s Valentinovim, naivnim, izmišljenim praznikom, u kome bi svemir trebao isporučiti ljudima ljubav, ili kako veli moja prijateljica B: “Neka ti se vrati nešto staro i dogodi nešto novo. Stavi preda se zrcalo koje ti vraća obasjanje”. I ona i ja znamo da je to jedva moguće, na granici iluzije, pa stoga tražimo temporalne, male, ostvarive ciljeve i isporučujemo si izvještaje o njihovu ostvarenju, ističući poante poput : “Kad imaš cilj, sporije stariš. To te drži u nekoj visini”. Nije baš tako, pravo da vam kažem, ali stojim u obavezi “pozitivnog mišljenja i djelovanja”, kao deklarirana altruistkinja, pa neka bude. Idem ja na neku mirnu kavu, promisliti poklon za jedan rođendan, blagosloviti svoje promašaje i “ljubljenima oprostiti što nisu postojali”, kako rekoh u pjesmi Hereditarni anđeo, davno.

Što sam ono htjela reći? Ah da, konačno se usuđujem poručiti duhovnim “kočijašima” i mudrim savjetnicima, koji nude MIR, u svim priručničkim oblicima, da mi nije jasno zbog čega atakiraju moju adresu? Čime sam im pokazala da ŽELIM mir, ustajalost, neuzburkanost, utrnulost, netalasanje? Od kuda bih onda pisala, zašto zorom ustajala, birala boje i odjeću, odlazila među ljude? Kakav nesretni mir, čemu on služi? U čemu je poanta, koja mi već pola stoljeća izmiče? Neka pukne srce, neka se ljubav razlije, neka smisao iščili iz naših postupaka, i neka ga barem za trenutak zamijeni jednostavna sreća, koja ne pita niti za izvor, niti za razloge , a ponajmanje za rok svojega trajanja. Tako bi bilo najbolje.

.