Marijan Grakalić, Pjesme Vojnika, Zagreb : Viva grupa, 2023

Marijan Grakalić (1957), publicist, prozaik i pjesnik, objavio je više pjesničkih knjiga. Među ostalim Pjesme od formata (2014), Pjesme izgubljenih ljeta (2019), pjesničku haiku-knjigu Samuraji šanka iz 2020. te fotopoetičnu monografiju Po dragom kraju, koju potpisuje uz fotografa Zorana Osrečaka, objavljenu  2021, u kojoj se nalaze pjesme o zelinskom kraju. Ono što je posebnost Grakalićeve lirike jest okrenutost prošlom, naglašena metaforičnost, ali ne u smislu pozicije onoga tko bi bio samo laudator temporis acti, već proživljenost i sugestivnost, nostalgičnost, klasicistički odmjeren izraz u kojem autor ne piše isključivo iz pozicije jastva, već želi prijeći granice ovog svijeta, odnosno „prevoditi s drevnih jezika“. I novi ciklus, Pjesme vojnika, karakterizira okrenutost događajima iz prošlih vremena, gust i koncizan izraz, dojmljivost detalja kojima povezuje iskustvo svagdana i iskustvo vojnika na ratištu. Grakalić je naime i 1991. i 1995. godine kao hrvatski vojnik bio na ratištima, no tek nakon trideset godina odlučuje svoja iskustva, bolna i traumatična, poetski prikazati, bez hipertrofije, odmjereno i slikovito, snažnim metaforama i metonimijama kojima dočarava i atmosferu rata i teški položaj vojnika koji brani svoj dom.

U Grakalićevim pjesmama osjeti se ta pozicija ništavila, neznatnosti ljudskog bića u ratnoj zbilji, o tome jasno govore stihovi „tek toliko da se osjeti kako nisi ništa / pod bijelim svjetlom signalne rakete“. U pjesmama se osjeća atmosfera suspensa, napetosti koju stvara gomilanjem epiteta, genitivnih metafora, bez mnogo glagola, te tako nastaje osjećaj nivelacije jer nema razlike „između nas užeglih u / rovu / i onih koji dolaze k nama kako bi blatom / postali“. Čovjek je jednak stvari, u toj tjeskobnoj atmosferi vlažnosti, guste magle i zvukova rafala. Umjesto slike, kao lajtmotiv nameće se zvuk: „u unutarnjem sluhu rata / sve se pretvorilo u zvukove: / i radosti i jauci, i patnje i jad, / i sreća i smrt“. U pjesmama se osjeća pomirenost sa stanjem, blizina smrti, odjek izgubljenih dana, koji se pojavljuje i u prethodnim Grakalićevim knjigama, no u ovim pjesmama posebno je naglašen jer je riječ o specifičnom iskustvu vojnika suočena sa smrću i patnjom drugih.

Posebno snažno dočarana je praznina, kada se nakon oslobođenja vraća u svakodnevnicu: „kamion je stao iza kazališta i u prljavoj / uniformi / postajem glumac na pločniku u gradu koji je / već / otišao dalje“. Upravo razdvojenost od vremena svijeta koje teče pridonosi tomu da se rat iz vanjskih prostora premješta u „unutarnju stvarnost“, koja se tek nakon mnogo godina može poetski izraziti. U suvremenom hrvatskom pjesništvu nedostaje izvrsne poezije koja poetizira Domovinski rat, možda je sada trenutak nastanka vremenskog odmaka u kojem će pjesnici ratnici početi pisati dobru poeziju. Ciklus Pjesme vojnika autora Marijana Grakalića svakako zaslužuje taj epitet književne kvalitete.

Darija Žilić , Vijenac