Paraf su jedan od oglednih primjera umijeća trajne parodije i provokacije. O kakvim se razmjerima provokacije radi, to se može zapaziti već u njihovoj ranoj pjesmi o nekadašnjoj zloglasnoj kaznionici: “sunce sije/ kamen gori/ to je majko/ otok Goli/ otok Goli/ otok Goli”. A da ni parodija Parafa nije benigna niti da je ona ostala isprana od jetkih tonova, to se razabire još i danas. Kako provokaciji već pristaje, ona se neizbježno dotiče struktura moći, ali dotiče se kod Parafa i još jedne škakljive i delikatne zone. Ovoga puta ona je okrenuta i prema onima koji sebe vide i doživljavaju odozdo tih istih struktura, usmjerena prema svojoj publici, navedenoj, kao u Pobuni bubuljica, prilagođavati se prebrzo došlom drukčijem vremenu, drukčijem izražajnom stilu i drukčijim kodovima ponašanja. Dva su to različita izazova: uspjeti zaštititi sebe od represije odozgo i poštedjeti sebe od okrenutih leđa publike odozdo.

Proteklo je više od četiri desetljeća otkako su Parafi održali svoj prvi nastup. Ovih dana grupa je objavila live album Delta, snimljen prošloga travnja u riječkom kompleksu Exportdrva. U međuvremenu dogodile su se dakako određene i značajne promjene. Gradska industrijska postrojenja, od ljevaonice metala Vulkan na istoku Rijeke pa sve do brodogradilišta 3. maj na njezinom zapadu, jedva preživljavaju ili već godinama ne rade, zatvorena su, a samo na prostoru Korza, usred gradskog središta, na svega par stotina metara udaljenosti, pored gradskog poglavarstva, nema više izložbenog Malog salona, nema odavno ni knjižare Mladosti gdje se ranije nabavljala literatura na stranim jezicima, a preseljen je (i potom praktično uništen) golem mozaik Ede Murtića koji je ukrašavao unutrašnjost središnjeg gradskog poštanskog ureda. I ne radi se ovdje tek o kulturnoj devastaciji najužeg gradskog središta; Rijeka bi mogla poslužiti kao još jedan, možda i kapitalan, pokazatelj da je Hrvatska postala, prema nazivu jednog trgovačkog lanca, zemlja kupovine. Ali ne i država čiji građani iz dana u dan uživaju u finom, promišljenom i uhodanom raspoređivanju ponude kulture. Uspostavljen je cijeli kompenzacijski mehanizam mitova o slavnoj i poželjnijoj prošlosti od sadašnjosti koji se svakodnevno recikliraju. I taj kompenzacijski mehanizam održava samoga sebe, iz dana u dan, jer inače ne bi mogao opstati ni u tjednom ritmu događaja. Od ležernih druženja po osunčanim ugostiteljskim terasama i u intimi obiteljskim domovima pa sve do radova objavljivanim u znanstvenim publikacijama. Od usmenosti do pismenosti. Neki od odličnih i kompetentnih poznavatelja toga mehanizma, poput Furija Jesija, umjeli su u njemu prepoznati bogat i prosperitetan kreativan potencijal, ali jednako tako i svojevrstan stroj dugoročne kolektivne zablude koja malo što ima s očekivanim i žuđenim prosperitetom, s nešto “svjetlijom budućnosti”. Jesijeva trpka ironija upozorava: nastavljamo se hraniti mitovima kao da su oni povijesne istine, autentične i genuine, nepatvorene, a oni koji se izdaju za konobare, pa da onda samo serviraju slasnu hranu priređenu u gostima nevidljivoj kuhinji, vjerojatno su i vješti kuhari te iste konzumirane hrane.

Ne treba iznenaditi da Paraf ovih današnjih dana reagira negdje u primislima i izdaleka na takvo stanje stvari: “Dosta!”. Parafovi suvremenici Talking Head, ili obratno, iznašli su svojedobno kreativan način za upozoriti na takvo što: Stop Making Sense. Ono što brže-bolje, ishitreno i olako, u neobveznom razgovoru, nazivamo glupošću (naravno, tuđom), ne upućuje jedino na ograničene ljudske spoznajne sposobnosti. Ta se (ne)sposobnost očituje prije svega u potrebi da se na nasilan način besmisao prekraja u smisao, a štetno u nešto korisno i povrh toga poželjno.

Ima nešto u riječima prikaza Davora Beganovića iz sarajevskog Oslobođenja povodom Kose posvuda (2011) riječke spisateljice Tee Tulić, vršnjakinje prvog Parafovog koncerta u klubu Zajednice Talijana Rijeke. Ugledni slavist sa sveučilišta u Konstanzu na tome mjestu trpko konstatira bilancu s kojom se valja nositi: ljudska bića su uglavnom lijena u svojim mislima, olako prihvaćaju receptivne sheme koje bi rado htjele postati činom čiste i neokaljane percepcije, nekakvoga “samo promatram” i “ništa ne preosmišljavam”, a stečene navike i običaje nerado i teško mijenjaju. A ima nešto, ništa manje, i u riječima pjesnikinje Kristine Posilović koja, zanimljivo, tvrdi da je mit o riječkoj sceni, književnoj koliko i glazbenoj, bio izmišljen kao odgovor na “tešku intelektualnu i etičku krizu”.