I svaka misao boli dok gledamo slike potresa u Turskoj i Siriji. Gotovo da su sasvim nestali i novi i stari gradovi u Anadoliji, jednoj od kolijevaka civilizacije. Gorke su i slike i suze, gorka je i smrt tisuća ljudi žrtava kamene jezgre koja im je slijepo i bezglavo presudila. Također, nadam da su moji turski prijatelji dobro i da nisu stradali. Prošlo sam ljeto proveo tamo u Bursi, koja na sreću nije izravno pogođena ovom nesrećom. Gromade betona i kamenja leže po napuklim ulicama, ispod njih su živi zatrpani ljudi, hladnoća uzima svoj danak, i suze za Tursku dio su povijesti opće i velike tragedije, napete u svojoj sili i brutalnosti. Teški oblaci patnje prekrile su cijeli taj kraj i pod ruševinama zatrpane mase. Duh nemani koju pokreću goleme i izvorne sile prekrio je jedan čitav svijeta. Osjećam samo nemoć pred elementarnim zlom i strepnju i paniku koja ga okružuje. Unutar zemlje vlada njen unutarnji metež koji odnosi živote i iza sebe ostavlja prikaze. I pomoć koja je krenula na mjesto tragedije, kako god bila mala, možda će spasiti neke ljude, neke žene, djecu, nečiji život.

Nekadašnji Turci imali su legende o duhovima čuvarima (lyes) koji su kontrolirali prirodne elemente i sile. Između pradavnih primordijalnih božanstava u davno se doba odvijao ciklički sukob između dobrog boga Tengrija i zlog boga podzemlja Erlika. Njihova je volja određivala i patnje i dobrobit ljudi. No, danas znamo da je potres prirodan fenomen koji pogađa silinom i stravom zemaljska prostranstva.

Ništa nije ostalo očima, koprena tuge prekriva svaki pogled. Ne znam je li moguć oplakati Tursku, Siriju i sve te ljude, njihovo besmisleno uništenje u raskolu zemlje od neba. Bog nek bude s njima.