-Pa više niste u Dublinu, profesore. Ne pišete sada o Ibsenu, ovdje smo uz čašu vina. Mediteran se i tako gnuša tih komornih drama, sentimentalnih kakva su i ženska maštanja, pjesmuljci koje bi iz dosade pisala neka djeva zatočena u Tuli, sve dok je otac ne uda za najboljeg ponuđača.

-Ma pustite Ibsena, odgovara Džojs. Nietzsche ga je nazivao ”starom gospođicom”, to imate pravo. No vidite, potrebna je potpuna otvorenost. Doduše, tko zna kada ću je i hoću li je uopće pronaći. Irska je opkoljena mračnim morem, strmim obalama, tamnim i zlokobnim vodama, prastarim legendama o otoku u magli, kao zemlji vječnosti koju pronalaze ponajprije mrtvi. Onda, tu je to dosta rano poslanje kršćanstva, svetost za otoke važna i jedinstvena, onakva kakva jedino može biti tamo na zapadu, iza čijih pješčanih spruda stoljećima nije bilo ništa osim mitova i legendi o morskim čudovištima, vilama od zaljeva, rijeka i jezera i naravno, vječnih nesanica u nebrojenim sumornim noćima…

MARIJAN GRAKALIĆ (Iz knjige „Smrt Džejmsa Džojsa“)

UMJETNOST „ZAUSTAVLJANJA VREMENA“

Godine 1828. Francisko Goja pripovijeda: „Ja sam naslikao dosta ljudi, raznoraznih. A ja kad portretišem čovjeka, ja mu vidim minut rođenja i samrtni čas. I tako su ta dva trenutka blizu jedan drugom da ne ostaje, stvarno, između njih mjesta ni za šta, ni za jedan dah ili pokret. Ali ono pred čim se mora zaustaviti i pred čim se ostaje u svetom nerazumijevanju i nijemom poštovanju, to je svijet misli. Jer svijet misli, to je jedina stvarnost u ovom kovitlanju pričina i aveti koje se zove stvarni svijet. I da nema misli, moje misli koja ostvaruje i podražava lik koji radim, sve bi se survalo u ništavilo iz kojeg je i izišlo, bjednije od sasušene, opale boje i platna koje ništa ne prikazuje“.

Umjetnost pokušava „zalediti“ neki motiv u vremenu. Neki događaj apstrahovati iz stanja kretanja i podariti mu privid statičnosti, odnosno ovjekovječiti ga. Različite umjetnosti zaustavljaju vrijeme i prostor, u njegovim zanimljivim spojevima. Najbolje zaustavljanje se naziva remek djelom umjetnosti. Ali to zaustavljanje je ipak jedna plastična operacija nad stvarnim biološkim procesima tijela, kao što plastično cvijeće želi nadomjestiti kratkotrajnost pravog cvijeća, koje brzo vene. Ovom prilikom bih procese tog zaustavljanja obrazložio na primjeru muzike i literature. Slikarstvo ili kiparstvo, ili neke druge umjetnosti, posebno film i fotografija, imaju svoja načela na kojima se zasniva zaustavljanje kretanja, koje je osnova na kojima se zasnivaju te umjetnosti. Posebno je fotografija idealan primjer zaustavljanja, zaleđavanja trenutka. Svako zaustavljanje je nizanje iluzija, jer je zaustavljanje obmana, pošto ništa ne može biti zaustavljeno, barem dok je čovjek živ. Ali čovjek svoje kretanje kroz život osmišljava upravo spomenutim „zaustavljanjima“. Bez njih bi uistinu čovjek obolio od vrtoglavice, ili bi se izgubio u nekim formama shizofrenog multipliciranja. Međutim, spomenuto „zaustavljanje“ trenutka putem umjetnosti, koje pokušava da učvrsti ljepote, uistinu je pokretačka snaga i duhovna hrana čovjekova tokom njegovog života. Život je kratak, jer je vrijeme zapravo ciklus rotacija nebeskih tijela, a ne metafizička stvar. Taj protok vremena je brži nego što čovjek očekuje, i uvijek zaskoči sve ljudske poduhvate i izigra ih, što je zapravo jedna „ironija vremena“. Vrlo je teško u tom pogledu svesti umjetnost jezika, to jest literaturu, na pravu mjeru… Literatura ima osnovnu jedinicu, a to je motiv, kao što jezik ima osnovnu jedinicu, a to je lingvistički znak. Podloga literature je istorija, odnosno protok samog života ljudskog roda od pamtivjeka, dok je ljudski život tek jedan nevidljivi list u vrtlogu. Velika književna djela zaustavljanju određene događaje u pokretu istorije. To je učinio Tolstoj u „Ratu i miru“, kada je opisao Napoleonove ratove, ili Homer sa opisom Trojanskog rata. Sva velika djela klasike prate ljudski razvoj kroz vrijeme, kao i njegovu tragiku. Ali sva zaustavljaju vrijeme, nude mu jedan oblik u jeziku, koji kao takav odražava duh vremena, a kao takav i inspirira novi život. Cvetan Todorov se toga problema dotakao u knjizi „Uvod u fantastičnu književnost“: „U oblasti umetnosti ili nauke to nije slučaj. Evolucija u njima sledi sasvim različit ritam: svako delo utiče na promenu skupa svih mogućih dela, svaki novi primerak menja vrstu. Moglo bi se reći da se nalazimo pred jezikom čiji je svaki iskaz u trenutku iskazivanja agramatičan. Tačnije, tekstu priznajemo pravo na postojanje u istoriji književnosti ili nauke samo ukoliko unosi nekakvu promenu u dotadašnju predstavu, o jednoj ili drugoj delatnosti. Tekstovi koji ne ispunjavaju ovaj uslov smesta prelaze u drugu kategoriju – u kategoriju takozvane „popularne“, „masovne“ književnosti u jednom slučaju, ili u kategoriju školskog vežbanja, u drugom. (Ovde nam se nameće poređenje, s jedne strane, stvaralačkog dela, jedinstvenog primerka, i proizvodnje na traci, mehaničkog stereotipa, sa druge.)“ Todorov još napominje da tekst nije samo proizvod nekog već postojećeg sistema kombinacija (sistema ustanovljenog mogućim književnim svojstvima), nego da je tekst i preoblikovanje tog sistema. Književno djelo se napaja onim što već postoji u jeziku; jezik se obnavlja jezikom, kao što biološki organizam stvara jedan sasvim novi organizam, putem kojeg se obnavlja. Todorov piše da se književnost stvara od književnosti a ne od stvarnosti, bila ona materijalna ili duhovna. Svako književno djelo je, prema Todorovu, stvar konvencije. Ali ipak to ne bi bilo moguće bez određene doze infuzije vanjezičkog, realnog života. Svako vrijeme je nepredvidljivo na svoj način, i novo – premda je tek ciklična repriza. Todorov se dotakao u svojoj knjizi spomenutog „zaleđavanja“: „Treba razlikovati sinhroniju od dijahronije: književna analiza zahteva da se načine sinhronijski zahvati u istoriju, i upravo unutar njih mora se započeti sa traženjem sistema. „Kada kritičar ima posla sa književnim delom, za njega je naprirodnije da ga zaledi (to freeze it), da zaboravi na njegovo kretanje u vremenu i da ga posmatra kao potpuni oblik reči čiji svi delovi postoje istovremeno“, piše Fraj u drugom delu (Priče o identitetu, 21).“ Naravno da je spomenuto zaleđavanje vremena samo iluzija, jedna životna obmana, obmana života koji se ne može zaustaviti, jer je vrijeme od života do smrti tok i pokret, koji nema pauze. Taj tok prati jedan ritam, pulsiranje srca, što je baza umjetnosti muzike. Vrlo je važan taj bio-ritam u protocima životnih fenomena, jer čovjek mora pratiti harmoniju drugih bitnih elemenata, koji kreiraju okvir u kojem se odvija ljudski život. Umjetnost kreira iluziju kontinuiteta, jer ona umrtvljuje i zaustavlja kretanje. Vidjeli smo kako se spomenuti procesi ostvaruju kada je literatura u pitanju. Sam jezik prati životne procese ljudskih tijela u obnavljanjima. Ljudsko tijelo rađa novo tijelo i preporađa vrijeme, i podaruje pričama nastavak. Tako Todorov piše: „Ta primedba mogla bi se drugačije iskazati, te bi je tako bilo mnogo teže opovrgnuti. Pojam žanra (ili vrste) pozajmljen je od prirodnih nauka; uostalom, začetnik strukturalne analize teksta, Vladimir Prop, nije pukim slučajem koristio analogije sa botanikom i zoologijom. Postoji, naime, kvalitativna razlika kada je u pitanju smisao termina „rod“ i „primerak“ primenjenih na prirodna bića i njihove primene u vezi sa delima duha. U prvom slučaju, pojava novog primerka ne mora neophodno menjati odlike vrste; sledstveno tome, njegova svojstva mogu se u potpunosti izvesti polazeći od uzora koji pruža vrsta. Ako znamo kakva je vrsta tigar, možemo da zaključimo i kakva svojstva ima svaki tigar ponaosob; rođenje novog tigra ne menja vrstu u njenom određenju. Uticaj pojedinačnog organizma na evoluciju vrste ostvaruje se tako sporo da ga u praksi možemo zanemariti. Slično je sa iskazom u jeziku (ali u manjoj meri): pojedinačna rečenica ne utiče na promenu gramatike – gramatika nam mora omogućiti da iz nje izvedemo zaključke o rečenici“.

Umjetnost muzike pokušava da iz medodijskog toka zvukova izdvoji određene pasaže i dionice, i da od njih oblikuje muzičko djelo, bilo da je u spoju sa poezijom, tj. jezikom ili ne. Tako da jedna klasična muzička numera (modernog pop-rock tipa) jeste zapravo kombinacija muzičko-jezičkog zaustavljanja. Jedan niz tonova, nekoliko zanimljivih dionica, koje posjeduju podudaranja sa zvučanjem jezičke rime, se izdvajaju, odnosno zamrzavaju u iluziju „zakruženih formi“, koje kao takve daju impuls, životni takt, ili pak utječu na bio-ritam samoga života. Vudstok kao muzički događaj je samo kosmički bio-ritam generacija nakon Drugog svjetskog rata, koje su tražile veći stepen sloboda, oslobađanje od stega i trauma rata i tome slično. Svi veliki koncerti moraju pratiti taj kosmički bio-ritam čovječanstva, kao što je svako pojedinačno sviranje zapravo traganje za harmonijom, koja usklađuje životno pulsiranje. Zvuk je energija, kao što je to i svjetlost. Zvukova ima jako mnogo, a muzika u modernom smislu riječi je tek jedna forma zvuka. Ali u svakom slučaju je muzika vrlo moćna energija. Između umjetnosti i života se uvijek odvija interakcija koja se tiče pokušaja zaustavljanja vremena, koje se ne može zaustaviti. Zato je umjetnost umjetnina, a ne živa stvar. Ona ne može zamijenit život, ali može podupirati njegove procese. Bez umjetnosti, i tog mukotrpnog rada na zaustavljanju, život bi uistinu završio u otklizavanju, jer njega napaja spomenuto zaustavljanje u vremenu, dok postoji i traje u tom vremenu koje se ne može zaustaviti. Muzičko djelo koje slušamo na radiju je samo jedan vješto upakovani fragment muzičkog toka, koji prati određene trendove u kulturi i ekonomiji ili životnoj modi. Tako se kaže Punk je mrtav, ili Rock and Roll je mrtav, premda je bio velika društvena pokretačka snaga u prošlom stoljeću. To ne znači da je muzika mrtva, ona se samo uštimava sa novim trendovima, i pokušava da promijeni oblik, i nastavi svoje postojanje. Tu se krije njena vitalnost, kao što jezik posjeduje svoju vitalnost, a književnost se prva ubaci u sisteme novih vremena i trendova. Ali uvijek koristi tu iluziju zaustavljanja vremena, i poigrava se sa njom. U svemiru je sve kretanje. Kretanje energije i materije, njihovo prožimanje i pretakanje i promjena oblika. Herbert Marcuse u knjizi „Jednodimenzionalni čovjek“ ima zanimljivo zapažanje: „Uspinjanje od „nižih“ k „višim“ oblicima stvarnosti jest kretanje kako materije tako i duha. Prema Aristotelu, savršena realnost, bog, privlači svijet ispod; on je finalan uzrok svih bića.“ Ponovo je u pitanju kretanje „nižih“ oblika života prema „višim“. To je kretanje najdublje, sakralne razine duha. Zakonitosti kretanja se mijenjaju vremenom. Svako vrijeme izmudruje neke svoje sasvim nove trendove, ali ništa ne može biti što već nije bilo, tako da iskustvo prošlog vremena ne treba zanemarivati. Umjetnost pokušava pronaći sakralne zone čovjekovog duha u složenim procesima kretanja i interakcije životnih elemenata i učiniti ih svetim mjestima. Naravno, zaustavljanje u vremenu je i spomenik, jedan trag u beskraju naraštaja koji odlazi u nestanak, i koji želi ostaviti neki trag. Današnja civilizacija plovi na brodu „Atlantida“, koji ima čak i svoj orkestar, koji svira dok brod tone. Ivan Bunjin o tome ima lijep zapis u knjizi „Gospodin iz San Franciska“: „Uveče su svi spratovi „Atlantide“ zjapili u mraku bezbrojnim ognjenim očima, i veliko mnoštvo slugu radilo je u kuhinjama, perionicama posuđa i magacinima za vino. Okean u svome komešanju iza zidova bio je strašan, ali o njemu se nije mislilo, čvrsto se verovalo da je on u vlasti zapovednika broda, riđega čoveka, grdno visokog i teškog, nekako uvek sanjivog, koji je u svome sakou sa širokim zlatnim širitima ličio na ogromnoga idola, a koji se vrlo retko i pojavljivao u svet iz svojih tajanstvenih odaja; na prednjoj palubi svakog trenutka je zavijala paklenski mračno i pištala besno i zlobno sirena, ali je malo ko od njih što su večerali čuo sirenu – nju su zaglušivali zvuci divnog duvačkog orkestra, koji je svirao utančano i neumorno u mermernoj sali sa dva reda prozora, zastrtoj kadifenim ćilimima, svečano preplavljenoj svetlom, punoj dekoltovanih dama i gospode u frakovima i smokinzima, stasitih kelnera i punih poštovanja metrodotela, od kojih je čak jedan, onaj kod koga se naručivalo samo piće, išao sa lancem na vratu, kao kakav lordmer.“

Život je plovidba na ukletom brodu s imenom „Atlantida“, koji će prije ili kasnije potonuti. Mnogo je to potonuće dostojanstvenije sa muzičkom pratnjom. Uz nadu da će ponešto od jednog potonulog života ostati zabilježeno, da će to jednom postati dokument života, koji je uistinu postojao pod ovim suncem, premda je bio nestvaran poput fatamorgane. Umjetnost je prije svega dokument života. Umjetnost je srasla s životom kao što je to slučaj sa snom. Snovi su treća smjena na pokretnoj traci u fabirici života, oni zamjenjuju kretanje, ali ga ne zaustavljaju. Ono što je božansko u ovoj raboti „zaustavljanja vremena“ prepustimo božici Taliji, jer na koncu konca Džejms Džojs je u pravu kada kaže: „Umjetnik kao Bog Tvorac ostaje u svom djelu, ili pored ili iza ili iznad njega, nevidljiv, oplemenjen toliko da više ne postoji, potpuno ravnodušan, i ne osvrće se natrag nego obrezuje nokte zagledan u vječnost“.

Marko Raguž Sarajevo, 18. 02. 2023.