Voz za Beograd

.

a nisam stigao ni neke prošle karte da sačuvam za uspomenu …
ne voze više vlakovi za Beograd
nema više te nevjerojatne
simfonije
preskakivanja željezničkih pragova
dok kroz poluotvoren prozor
svoje plesove izmjenjuju
vjetrovi i vetrovi koji tuda pušu
vijaju i vejaju
hej
nema više tog zvuka kad se vlak
napokon pokrene
sa zagrebačkog kolodvora
tračnicama koje su na magičan način
povezivale Balkan
hoće li se ptice koje su usput
dočekivale i ispraćale vlakove
odviknuti od tih željeznih
stvorova koji su postali dio njihovog neba
tko će znati razmišljaju li ptice uopće o vlakovima
ponekad doista mi ljudi
neke čarobne pojave učinimo običnima
pa nam bude
i svejedno
i potpuno normalno
što su ovdje
muvaju se kojekuda
zvuče
huče
štekću
udaraju
zvekeću
tko zna kakvih sve tu zvukova nema
koji nama postanu
tek obični
najobičniji dio prolaznosti
i onda bude potpuno svejedno
jesu li više ovdje
ili ih uopće nema više
ne možeš istovremeno
život tako toplo
i tako potpuno
i tako beskrajno da čuješ
i vidiš
kao što možeš čuti i vidjeti iz vlaka
koji prolazi
tako kao da pazi
svom mogućom pažljivosti
da uspori prolaznost
taman toliko koliko za pogled treba
hej
nikad nisam ni pomislio
kako bih mogao
da vlakova više ne bude
niti sam ikad zamislio kako bi bilo
da više ne možeš vlakom
Balkanom da se voziš
a sad eto
najednom
odjednom
bez da sam imao vremena da se pripremim
i bez da mogu da se na to priviknem
samo tako
kao niotkud
i kao ni iz čega
najednom
tek onako
ne vozi više
voz za Beograd …