Što se tiče negativnog utjecaja globalizacije, ima jedna mala kontradikcija. Zauzimamo se za globalizaciju (“misli globalno, djeluj lokalno”) kad se radi o prosperitetu ekonomije, tehnologije, komunikacije, političkih i socijalnih odnosa – zanemarujući, dok nam odgovara, opasnosti centralizacije i dominacije moćnih – ali iz toga izdvajamo jezik kao zaseban problem, žaleći se da gubi na važnosti, izvornosti, ravnopravnosti. Upitno je, naime, koliko je smisleno, pa i moguće podržavati globalizaciju (nadnacionalni proces) kada u tome vidimo materijalnu i drugu dobrobit, i istovremeno zatvarati nacionalna vrata kad je u pitanju jezik; kao što je upitno i razmatranje jezika odvojeno od društvene cjeline (jer, primjerice, što smo ekonomski nerazvijeniji, ovisniji, više kupujemo strane upravljačke koncepte i tehnologiju, a s njima u naš jezik ulazi i strana terminologija za koju nemamo uvijek prevedenice, a da nisu nakaradne i/li u svakodnevnoj komunikaciji nekorisne).

Vraćanje naših starih, zaboravljenih riječi također nije lišeno upitnosti. Ponajprije zbog jedne od bitnih funkcija jezika: komunikacije. Jest, važno je čuvati stare jezike, zbog ljudi koji njima još govore i njihova načina života, zbog tradicijskog i leksičkog bogatstva, znanstvenih istraživanja itd. Ali: piše li itko molbu za posao riječima istriotskog, ili vlaškog ili arbanaškog jezika (sva tri na UNESCO-voj listi “pred izumiranjem”)? Traži li itko u trgovini smičak, škrovadu ili puce? – Ne. (Kao što nitko ne ide na posao ili u šetnju gradom u opancima, suknenim hlačama, zobunima i bijelim rupcem na glavi). Mnoge stare riječi i lokalni govori postali su pretijesan okvir za svakodnevnu komunikaciju, posebno onu putem modernih medija.

“Jezik je živ organizam, reka koja neprestano teče, i neprestano se bistri i muti”, kako je ustvrdio Meša Selimović. On se mijenja onako kako se mijenja naša stvarnost i mi sami. Stoga je pitanje: koliko vraćanje starim, zaboravljenim riječima donosi okrjepu i poticaj vitalnosti jezika, a koliko je ono – obojeno nostalgijom, političkim pragmatizmom ili znanstvenom zanesenošću – samo vraćanje i zadržavanje u prošlosti, u životu koji je prošao. I tu više nije u pitanju samo kako komunicirati s drugima, nego kako živjeti u sadašnjem vremenu.

U očuvanju materinskog jezika kao najveći problem ističu se “tuđice”, one koje su se dosad već ušuljale u jezik i one koje utrčavaju s globalizacijom. Međutim, nekako se zaboravlja da narodi, i njihovi jezici, ne žive kao ‘Pale sam na svijetu’, tj. da naš materinski jezik nosi duboke, stare tragove odnosa s drugim narodima, kroz osvajanja, ratovanja, trgovanja, ekonomska i politička ujedinjavanja. Tako naš jezik odavno sadrži (kao i “inkriminirani” engleski) niz grecizama i latinizama (koje se u nacionalističkom jurišanju na jezik proglašava “srbizmima”), talijanizme, turcizme, germanizme itd. – koji s vremenom nisu zamjenjivani hrvatskim izrazima, nego su postali dio svakodnevnog života, živog govora, i dio “starih riječi”. Ponekad su čak čvršće ukorijenjeni u svakodnevnom govoru od izvornih starih riječi koje se danas forsiraju, npr. rijetko tko kaže “Ajmo na zajutrak!”; ide se na ” marendu” ili “gablec”.

Osim toga, koliko god se inzistiralo na “čistoći” jezika, neke tuđice ne možemo zamijeniti jer nemamo odgovarajućih riječi, pa bi stvari na koje se odnose ostale bezimene. Takvi su npr. germanizmi: deka, kugla, krumpir, šminka, i turcizmi: bubreg, čarapa, papuče, jastuk, sat (ura je iz latinskog ili njemačkog). Isto tako, bez tuđica ne bismo imali ni svijet glazbe jer nemamo svoje riječi za: dirigenta, operu, simfoniju, rapsodiju, sonatu, mjuzikl, orkestar, note, dur, mol, takt, fortissimo itd. A ne bismo imali ni riječ za piće uz koje raspravljamo o jeziku – kavu. To važi i za znanosti, jer za mnoga područja, polja, grane i pripadnu terminologiju nemamo hrvatske riječi; pokušaj npr. da se srednjoškolski udžbenik za kemiju nazove “lučidba” rezultira time da roditelji ne kupe udžbenik za taj predmet jer misle da ga nema; a živo bi me zanimalo kako bismo u duhu hrvatskoga preveli riječ “ginekolog”.

Ali, te “tuđe” riječi, u izvornom ili udomaćenom, prilagođenom obliku, obogatile su naš jezik. Mnoge su odavno integrirane u njega i predstavljaju ravnopravan, živući dio našeg leksičkog blaga.

S druge strane, pak, strane riječi i formulacije koje koriste političari, razni visoki rukovoditelji i mediji – kao instrument dogmatizacije, manipulacije ili senzacionalizma – koje zvuče ‘visokoparno’, a zapravo su isprazne, anemične i obmanjujuće, ili mnogi strani ukalupljeni izrazi, fraze i poštapalice koje pod utjecajem Interneta, moderne glazbe i sl. koriste pretežno mladi, jer je to moderno, lakše i ‘danas se tako govori’, daleko su problematičniji zato što sobom nose osiromašenje jezika (i ne samo jezika).

Ipak, ono što se najmanje spominje u raspravama o materinjem jeziku je – misli što govoriš. To tek ostaje zadaćom svakog ozbiljnijeg promišljanja o jeziku. Jer kao što jezik zaživi u skrbnom mišljenju, tako mišljenje zaživi u jeziku, a onim što/kako kazujemo oblikujemo sebe i svoj svijet.

Ili, kako bi to Selimović rekao: “Govoriti i pisati narodnim, maternjim jezikom znači pre svega misliti na način koji je neponovljiv, s osobenostima i uslovnostima različitim kod svakog naroda i u svakom jeziku (…). Tek tako, upijanjem svojstva jezika, a ne učenjem pravila, stvara se onaj jedinstveni jezički osećaj koji pomaže da živi, nedogmatizovani jezik, čije mogućnosti treba neprestano otkrivati, postane sredstvo izraza za žive, nedogmatizovane misli, jer: lepše misli – lepši jezik.

P. S.

Samo usput: kako je moguće da naša djeca nakon dvanaest godina (!) učenja materinskog jezika budu polupismena?