ALTENKIRCHEN je malo selo na Wittovu, jednom od manjih poluotoka na malom otoka Rujani u velikom Baltičkom moru. Ovdje je sve ljupko od kućica slamnatih krovova, lagunica, zaljevčića, otočića, jezeraca do poluotočića. U selu je najstarija crkvica na otoku, oronula i dograđivana. U pomeranskom stilu, ciglasta s velikim samoniklim kamenim dijelovima. Prvi put, kad smo posjetili selo, odsutnost ljudi, uz glavnu aleju malinovih grmova i sočnih plodova, narušio je samo jedan stanovnik šećući svoga psa. Pokazao nam je put do crkvice koja je bila zaklonjena od kuće velikog dvorišta na čijoj užadi je lepršalo rublje svježe i plavičasto kao pomeranska ljetna poslijepodneva. Pa sam zalepršala kroz natkriveni cigleni ulaz u neku davninu iz koje se podizala patinasta zlatna prašina. Odjednom se slegla i skrila ispod crkvenog praga. Vrata crkve su bila zaključana, no nastavili smo obilaziti crkvu tražeći Sventovitov kamen na njezinim zidovima. Znali smo da je tu pa su se jednostavni prirodni ornamenti samoniklog kamenja činili kao mogući obrisi starovjerskog boga gromovnika. Uniformirani vodovi biciklista mimoilazili su nas grobljanskim stazama, uz smiješak, ali bez namjere da se zaustave i naruše zadanu rutu. Odlučili smo doći ponovno sljedećeg dana kad je crkvica otvorena. Tada sam se zagledala u visoka stabla što su ušla u groblje i spomenike, slobodne od ukrasa i aktivnosti živih, što su prišla crkvenim vratima − i veliki drveni stol s klupama za odmor sa svake strane. Drveni crkveni zvonik odvojen je od crkve i na kraju je groblja. Dok ulazimo u crkvicu, mogu nas vidjeti jedino mrtvi. Uznemirena zlatna prašina sa srušenog Sventovitova hrama na rtu Arkoni sada je počivala pod crkvenim pragom. Obišli smo gotovo svaki djelić crkvenog interijera, zavirivali iza oltara i crkvenog namještaja, penjali se pod gotički svod. Pa ponovno, ali Sventovitova kamena, jedinog ostatka njegova velebnog hrama s rta Arkone nigdje. Izlazimo među mrtve kako bismo izdahnuli svoje razočaranje. Ali tu je, pomislim sjetivši se nekog zapisa o oružarnicama koje su izgrađene uz crkveni brod kako bi ratoborni i hrabri Slaveni Rujani nakon pokrštenja morali odlagati svoje oružje u takve prostorije i kako bi tek tada mogli prisustvovati misi. I ponovno odlepršam u crkvicu, nestrpljiva koju ću od dviju prostorija prvu istražiti. I tu je − u prvoj od oružarnica. Ističe se svojim sivilom u neravnom zidu od cigle i ružičastih i zelenkastih granitnih kamena. Graditeljima prve crkve, danskim osvajačima, nakon što su pokrstili Rujane, poslužio je samo kao dobar građevni materijal pa su ga postavili vodoravno tako da ne stoji, već pada. Kao što su pali na zemlju, a zatim odvučeni u Baltičko more svi slavenski bogovi i svećenici na do tada neosvojivoj slavenskoj zemlji (…)

(…) Uzmem svoju tekicu i počinjem pisati. Izdahnem pa pogledam uokolo. Tišina je zapisana. Uzdahnem i ugledam na drugom vrhu klupe na drugoj strani ženu kako crta. Ovdje je s bijelim papirom i olovkom, ali s neke druge strane svijeta i života. Bljedolikog, uskog i lijepog lica s tamnoplavim šeširićem od fine vunene tkanina (a ja gologlava), obučena u tamnocrveni vuneni kaputić sa staromodnom kragnicom i oko vrata uredno složenoga tamnozelenoga šala od najfinijeg štofa (a ja golovrata). Znam da ne smijem progovoriti pa se zagledam na njezin bijeli papir. Kao da riše crnim tušem pa mogu vidjeti ornamentirane minijature, tako krasne kao slikovni kriptogrami iz mojih snova. Da, došla je s neke druge strane svijeta, ali i vremena i znam da ju ne smijem buditi. Iako sjedimo za istim stolom na jednakim vrhovima, ali svaka sa svoje strane. I znam da više ne smijem ostati jer se ovaj trenutak vječnosti već okamenio, a zlatna prašina sahranila u zemlji ispod crkvenog praga. Sasvim tiho sam se izvukla ispod ciglenog grobljanskog portala do velikog kućnog dvorišta u kojem je na užadi lepršalo svježe i plavičasto rublje kao ovo pomeransko ljetno prijepodne.