Sve ću moje pesme o osmesima
Da poklonim tebi
Neka ih vreme i sećanje nosi
Nikad to nisu ni bile moje pesme
A svaka je bila neko
Zalutavanje
Nekim osmijesima
Koji nisu ni blizu
Tvojim osmesima
Zato ću sve moje pjesme
Koje sam ikad napisao
Osmjesima
Da poklonim tebi
Da znaš
Da nikad ne trebaš prestati da se smeješ
I da nikad ne dopustiš da nestane taj tvoj osmeh
I da ne daš da prestane
Čime će svetlo nebom da svijetli
Ako makar na trenutak
Prestanu tvoji osmesi
Zato ću tebi
Da poklonim sve pesme
I sve pjesme
Koje sam ikad napisao osmijesima
Da čuvaju tvoje osmehe
Kao neke drevne čarolije
U starim zapisima
Sakrivene kojekuda
Koje čuvaju neke
Velike i važne tajne
A koje to tajne
I kakvi to zapisi
Mogu uopšte da budu tako
Veliki
I tako važni
Kao tvoji osmesi
I što bi to trebalo
Tako da se čuva
Kao najveća drevna blaga
Ako tvoje osmijehe
Ne bi trebalo da se čuva
Svet bi veruj
I bez sunca
Mogao lako
Videli smo već kako se ljudi
Na mrak nažalost lako priviknu
Samo
Nikako
Baš nikako
Ne bi se na svijetu moglo
Bez tih tvojih osmeha
Zato
Sve ću moje pjesme
O osmijesima da poklonim tebi
Nema drugi takav osmeh nigde
Sve su te pjesme ionako
Tajna karta od osmijeha do osmijeha
Sve do tvog Osmeha
I neka ih
Neka čuvaju taj tvoj osmeh
Od svega
Da na svetu
Kad sve može da nestane
I kad sve na svijetu može da prestane
Samo tvoj osmeh
Ostane
Kao zapis u Beskraju
radio gornji grad 
