Satir i satrap

Satir i satrap

muče o kuke tijelo

mljeskavo od venecijanskog mulja

kapljičasto u tračnicama

tek izleglih tarantula

tortura sirijske Astarte

cvrči kao janje na mačeti

pustinjskih suncostaja

kletva Crnog Mjeseca

svejedno će sustići

tvoje jedrenjake,

rumom oribane, trudne

šepavim kurvama u u pjenastoj

mreži psihodeličnog sladoleda

za uskliktale mornare,

pojeći kao mamičin

činčila dječak

kojem mudrosnim znojem

paklenske djevice slomih srce na

dijamantnom ciboriju

crne merilinke,

o zašto bog nije ja,

da se šokovito ukoči

u meandroznim girlandama

groze polimorfnoperverzne ljubavi

U pustinjskom vihoru prezrene vreline

moja su čeda začeta i prokleta

kao smokvin oniks

krvavog marcipana žudnje,

pogane i pakosne

jer ti nisi ja

i mrzi me taj neonski

triko paranoje

koju valkireskne uzde

doje u klik-klak sumračju,

pa ti goriš!

Kad tako si raspomamno

tamna, požderi se

u vrištajnoj skitnji!

Lutke te ližu u rozo.

Mimozo! Tamom išćeš raj,

O, božanstvena pičko kabale