Sa subote na nedjelju, a ne spavam u ovo rano jutro iz nekakvih dnevnih i prozaičnih razloga, shvaćam da više nisam “ljevičarka”. Kažu da je to proces koji se ljudima često događa kako stare, da postaju sve konzervativniji. Meni se evo dogodilo.

Uopće ne razumijem zašto je trebalo medijski razapeti pulskog gradonačelnika jer je odbio koncert turbofolka, a doslovno mu je navedeno da je u pitanju turbofolk, održati u gradskom prostoru. Na njegovom mjestu, ja bih to isto poslala u neki privatni klub, sve skupa s tim argumentima “nacionalizma”, “šovinizma”, “liberala” koji ima umuknuti kad mu plate, i “demokracije” gdje je vrhunska sreća da je puno ljudi htjelo karte. I ove opće histerije “u obranu demokracije”, a pritom nitko ne bi tobože išao na takve koncerte, a još bi manje rado živio u ulici s takvom glazbom (u Puli se ona privatno, slobodno i legalno održava na stotinjak metara od Arene, u susjedstvu vila Munz, i poprilično narušava kvalitetu života tamošnjih stanovnika, to jest navečer moraju krajnje oprezno iz kuće, ali takvo je stanje, demokraciji ne valja gledati u zube).

Pa onda gradonačelnik, po tim nekim pomalo kontradiktornim navodima, “psuje srpsku mater”, i uopće, jer naravno da je sinonim za Srbe upravo turbofolk, to je vrsta tolerancije za koju se pod svaku cijenu treba boriti. Jer, ukomirat će se od straha svaki pristojan ljevičar, pa što nam pobogu vrijedi ako slušamo Balaševića, Ekatarinu Veliku i Električni orgazam i Stefana Milenkovića, ako pritom nismo prigrlili i turbofolk? Za kog vraga čitamo Basaru i Pekića, kad se ključ nacionalne tolerancije krije u tome oćemo li, ili nećemo, narodnjake, a narodnjake narod i traži, i želi? I uopće, pritom i opanke, koji se također često podastiru pod najreprezantivniju kulturu, plus naivne kipare iz Šumadije, koji od drveta šljive izrađuju groteskne skulpture.

Onkraj ove međunacionalne ljubavi, koja, kao i batina, ima isključivo dva kraja: ili hoćeš ono što “Hiljadarka” prodaje, ili kupiš ciglu, to jest nacionalističku psovku, postoje u “ljevičarstvu” i druge teme.

Jedna je da Radnička stranka u kojoj da se postave na tjeme nisu u stanju prispodobiti ni jednog jedinog radnika, neprekidno pada u nekakav zanos prema komunizmu koji datira od prije vremena od kad je Tito, hvala dragom bogu, Staljinu dreknuo ono svoje “ne”. Pa ta stranka sad, blokirana u povijesti, ne vjerujući ozbiljnim tipovima koji su se deziluizonirali, kao što je na primjer Albert Camus i Marguerite Duras, podržava tu svoju idealnu sovjetsku paradigmu, koja niti postoji, niti je ikada bila. Oni bi rusku invaziju na Ukrajinu riješili bez oružja, to bi se odvijalo mirnim putem, možda i psihoanalizom. Imajući u vidu da je ključni neprijatelj NATO, i da je Amerika izvor svih grijeha, pa čak i grijeha Putinovih, jer je demonski Zapad narušio njegovu zemlju blagostanja, koja je stajala u krajnje osjetljivoj ravnoteži. Nego je “ravnotežu” netko napao; Putin je inače silno držao do ljudskih prava, to je bilo u samom temelju “ruskog svijeta”; gledao je da mu ljudi smiju govoriti, i imaju za jesti. Da ih ne protjeruje, ne truje, i ne zatvara.

Kako sve ovo ne bi bilo dovoljno, na godišnjicu početka tog masovnog i krvavog masakra u Ukrajini, oglasile su se, stvarne ili samozvane, nemam pojma, feministice, i organizirale prosvjed protiv rata. One silno pipavo, točnije nikako, ne izgovaraju tko je napao, tko pobogu svakodnevno i masovno ubija. One bi “pregovore” i “mir”, ali blage veze nemaju o čemu se točno može pregovarati ni kad pijani muž nasrne na ženu, ni kad ti omalen čovjek naoružan nukleranim bojevim glavama objavi da uopće nisi nikakav narod, da nisi ništa, nego će te on smjestiti u svoju mitomansku geografiju, pa ćeš biti vlasništvo ubojice devijantne imaginacije, kojeg se ne usuđuju točno izvještavati njegove vlastite tajne službe. To je, dakle, legitiman sugovornik za feministkinje koje inače natucaju o tome što su “narcisti”, što su “toksični odnosi”, i što su “zlostavljači”.

Meni je od tih svih “ljevica”, počevši od one koja brani “slobodu turbofolka”, do ove koja bi da “demokratski” raspravlja o stotinama tisuća leševa zaleglih na vlastitoj zemlji; pa će oni to analitično, pa će “objektivno”, ama meni je to devijantno, neprihvatljivo i uglavnom se suzdržavam da si ne pokvarim dan.

Ako je to trenutna ljevica, a po svemu sudeći jest, ne samo da s tim nemam veze, nego sam protiv toga već refleksno, cijelim svojim bićem, i onim elementarnim odgojem koji su mi dali u djetinjstvu.