Kažu mi da je snimka autentična. Bilo bi mi draže da nije, da je demantiraju sutra, da je glupo što sam ovo uopće objavila. Jer ovakva vrsta hrabrosti ne bi smjela nikome biti potrebna u Europi u 21. stoljeću. Jer što će biti s onima koji nisu ovoliko hrabri; nemaju li i oni pravo dostojanstveno živjeti, i umrijeti? Nismo li civilizaciju stvorili upravo zbog toga da ovakva ekstremna hrabrost više nikome ne bude nužna, da se ljudi posvete matematici, izradi kvalitetnog namještaja, umjetnosti, arhitekturi i astronomiji?

Ako dakle snimka ipak nije autentična, a bilo bi sjajno da uopće nije autentična ni ova prijetnja Trećim svjetskim ratom, pod čijim ulubljenim, crnim arhaičnim kišobranom već godinu dana živimo, onda bi i iz te fikcije bilo moguće nešto uvidjeti. Kada u nekakvoj blatnoj, anonimnoj šumi, čovjek bez imena kopa vlastiti grob po naredbi zatvorskih psihopata; kada tamo anoniman, u ramenima poguren, konačno bude gotov, sa svojim očima melankolika, zgužvanom cigaretom koja mu neće skratiti život u ustima, kada je već kasno za strah od smrti, ali nije kasno za strah od ništavila jer za to nikad nije kasno, kada se više ama baš ništa ne može poduzeti, jer nema nade, niti može biti rezultata, uvijek je moguće još nešto malo, doslovno mrvica. Pa makar ta mrvica bila još beznačajnija od anonimne smrti u anonimnoj smrti. Moguće je, na primjer, kad kriminalni umovi upale kameru na mobitelu, jer im je duhovito što će upravo ubiti, moguće je tu odvratnu amatersku snimku uhvaćenu slabim aparatom pokvariti na primjer tako da poluglasno izgovoriš “Slava Ukrajini”. Nije to ni mnogo ni malo, nije to ništa, mora biti riječ o posebnom začudnim okolnostima da takva snimka kasnije dospije na društvene mreže i u medije (jer ubojice misle da su ubojstvom ubile i izgovorenu rečenicu, jer postoji duga povijest ljudi da snimaju i emitiraju vlastito nasilje), ali u najdubljoj malodušnosti čovjeka koji kopa vlastiti grob, a uvijek ga sami sebi kopamo na neki način, u njegovoj melankoliji koja je fina, posve autonomna snaga, lekcija je u tome da mu je preostalo energije, da je još uvijek vjerovao u postojanje svrhe, da se nije posve ugasio i prije nego što su zapucali, i da je učinio još jedan mali napor, nešto tiho i uzaludno, i rekao “Slava Ukrajini”.

Jasno da je s tom posljednjom rečenicom čovjek imao pravo na frustraciju, i na psovku. Ako je već postojala volja za reakciju, a čini mi se da bi je takvim okolnostima malo tko imao, mogao je jednostavno reći “Jebite se”, ili “Idite u kurac”. Mogao je reći “ubit će i vas za dva dana, kriminalna kopiladi kriminalnog režima”. Ali on nije pao u takvo stanje, bila je napokon riječ o njegovoj vlastitoj smrti, koja mu je ujedno i sahrana, jer nije osobito sigurno da će mu tijelo ikada biti pronađeno, to su silno prostrane zemlje. Pa je ostao i odmjeren, i pristojan. Rekao je “Slava Ukrajini”, jednu zapravo propagandnu frazu, jer u mučenju, i u preranoj i nasilnoj smrti ljudi moraju vidjeti svrhu. I čovjek nema načina, dok ga ovako gleda, da mu automatski i bezglasno ne odgovori drugim dijelom tog ukrajinskog ratnog pozdrava, “Herojima slava”. Premda bi bilo sjajno da za “herojstvo” više nema mjesta. I da prestanemo slaviti smrti, svaka nasilna smrt užasan je, upravo nedopustiv poraz. To je igra u kojoj nikad nitko nije, niti može pobijediti. Ali kad napadaju, ubijaju, sravnjuju sa zemljom, onda smo u regresiji, iz svog tobožnjeg “građanstva”, shvaćamo i tobože zalutale duše patriota, jer je smrt čovjeka kojeg su htjeli poniziti, i pokoriti, u ime nacije. To jest, u ime zatvorske amnestije, i određene količine rubalja koje se dobiju na račun “vojne” plaće. Shvaćamo da je horor nasilja, fizičkog nasilja, nasilja nad kućom, nad djetetom, nad gradom, neizreciv u našim građanskim tlapnjama, u foteljama, u bedastim problemima zaostale, ali ne osobito nasilne demokracije. Koja je vlastiti rat probavila kao udav, gutajući na živo, i samo površno probavljajući. “Slava Ukrajini, herojima slava”. Reagirat ću na to sve dok i posljednji dio Ukrajine ne prestanu mrcvariti, i bombardirati. Ništa što je u toj mjeri krvavo nije floskula, najmanji je otpor pitanje hrabrosti, čovjek koji kopa vlastiti grob jer nije htio zapasti u rusko ropstvo iz kojeg su pobjegli, i i dalje bježe Rusi, identificira se sa svojom kućom, svojom zemljom, sa zavičajem. On, predsmrtno, govori “Slava Ukrajini”, ja, anonimna jeka koja dolazi posthumno, preko masovnih medija, mrmljam kao molitvu “herojima slava”. Pritom uopće ne molim, ne vjerujem u države, niti u heroje. U ljude vjerujem, potajno se nadam da će ovu svirepost zaustaviti upravo ljudskost. Da su oči ovog čovjeka, po svemu sudeći mrtvog, dovoljne da se na neki posredan način izokrene, i zaustavi rat.