U vrijeme francuskog otkrića demokracije Olympe de Gouges pogubljena je na giljotini nakon što je tražila jednaka društvena prava za žene. Rekoše da je “zaboravila vrline koje priliče njenom spolu” i “htjela biti državnik”. U narodu bi rekli: “kurčila se”.
Što to znači? Taj dragocjeni organ tradicionalno je simbol oplođivanja, snage, sposobnosti, inteligencije, aktivnosti, hrabrosti, moći i dominacije – muškarca (“pravog” muškarca), pa “kurčiti se” znači ponašati se kao muškarac. Nekada ženama nije bilo dozvoljeno “kurčevito” ponašanje; danas je ono uglavnom prihvaćeno, posebno kad je profitabilno. Ipak, žena je u tradicionalnom društvu i dalje primarno shvaćena kao “ah, to divno stvorenje prirode”, ne kao (ravnopravno) umno biće. A što za takvo biće – kojemu je suštinska odrednica da bude ljubavnica i majka – može biti važnije od njenog spolnog organa: pičke?! Ništa! Zato ju se u narodu smatra i naziva “pičkom”.
Riječ “pička” je umanjenica od prasl. “pizda”, doslovnog značenja: “na čemu se sjedi” (kad se to neutralno značenje pretočilo u ono rezervirano samo za vulgarni narativ, ne zna se). U rječnicima uz nju idu dva značenja: 1. ženski spolni organ (vagina), 2. osoba lošeg, slabog karaktera. Pobliže o tome što je “loš”, “slab” karakter, može se lako saznati iz izvedenica te riječi: “pizdarija” – glupost, nebitnost, nevaljanost; “pizditi” – bezrazložno se uzrujavati, ljutiti, prigovarati, duriti, zanovijetati; “napizditi se” – zauzeti uvrijeđen i/li ljutit, negativan (mada ne nužno razložan) stav; “popizditi” i “raspizditi (se)” – izazvati u sebi ili drugome stanje ljutnje, bijesa, raspomamljenosti; “spizditi” – sebe ili drugoga uznemiriti, frustrirati, raspametiti, ili uludo, nerazumno nešto potrošiti, izgubiti (isto što i “spičkati”).
Dakle, kad se kaže “pička” u smislu karakterne osobine, to označava osobu koja je nerazumna, glupa, nepromišljena, neodgovorna, nepouzdana, sklona zanovijetanju i mahnitosti, i koja u drugome izaziva frustracije, ljutnju i bijes (pa zaslužuje da ju se kazni) – sve odreda karakteristike koje se tradicionalno pripisuju ženskom rodu.
I zato je ok “kurčiti se” – jer se hvališ da si muškarac ili si kao muškarac, pametan i jak, ali nije ok “pičkiti se” – jer nitko se ne hvali da je glup, slab, kvaran… (nije ok barem dok “pička” kao dio seksualnosti žene i žena sama ne budu drugačije shvaćeni u društvu).
Zato je i ok reći “glup ko kurac”, jer se misli na “kurac” kao puko nagonsko, tjelesno, suprotno od glave, uma (koji je po definiciji u vlasništvu muškarca, bar dok ga ne “izgubi” zbog neke kraće suknje), a bezveze je reći “glup ko pička”, jer to bude pleonazam budući da se žena tradicionalno ionako smatra ne-umnim bićem.
Konačno, kad se u tradicionalnom društvu muškarca nazove ili opsuje izrazima “pička”, “pičkica”, “pizdun”, onda je to za njega najgora osuda jer ga se (u “civilizaciji muškaraca”) izjednačava sa ženom, pripisujući mu tradicionalno shvaćene ženske karakterne osobine i ponašanje (glupo, kvarno, nepouzdano, slabo, previše emotivno), pa se on – uman, snažan i čvrst – osjeti poniženo, povrijeđeno, razljućeno. Međutim, kad se ženu nazove “pičkom”, onda je to uobičajeno, ‘normalno’, a u varijanti “dobra pička” i pohvalno. A ako je izrečeno u ljutnji, onda je za nju to uvredljivo i ponižavajuće kao i za muškarca (makar je to “samo” primjena uobičajene predodžbe o ženi), ali njoj je to dvostruka pljuska: jer ju se kao osobu i ženu reducira na genitalije, i jer ju se kao ljudsko biće smatra bez-umnom, lošom, drugotnom.
Zanimljivo je da danas i žene, sve više – u rasponu od razdraganosti, preko ‘normalne spike’ do ljutitosti – nazivaju jedna drugu “pičkom”. Ili tako nazivaju muškarce lošeg karaktera, ili pak deminutivom “pičkica” one muškarce koji (ma kako bile zainteresirane za ne-konzervativne tipove) nisu “dovoljno muževni”, tj. autoritativni, dominantni, energični, samouvjereni i sl. (nego su kao one – “ženskasti”, a žene su pičke, i tako… Kolariću Paniću, vrtimo se samiću…)
Psovka je oduvijek bila “muška stvar” (i prijenosnik mizoginije). Mnogi, pogotovo stariji, i danas će za ženu kritički reći: “Ajme, psuje kao muško”. Pri tom se podrazumijeva da je psovanje normalno i prihvatljivo za muškarca jer on tako iskazuje svoju narav, grubost, agresivnost i snagu, ali i pripadnu mu slobodu, neobaziranje na društvena pravila, i pravo na “davanje oduška” sebi (trudnom i umornom) – a žene to nemaju i ne pripada im. One bi, u razrokim očima tradicije, trebale biti prirodne, mile, dobroćudne, čedne i neukaljane (za što se danas npr. mole “klečavci”, javno demonstrirajući kako su na razini banobo majmuna, više karikature nego “slike i prilike” Božje, jer svojim mozgom ne mogu kontrolirati svoje nagone, pa traže od “drugotnica” da to riješe i ne dovedu ih u napast; zapravo bi za kaznu trebali klečati na kukuruzu). Ženama, dakle, psovanje ne priliči zato što im prostota psovki ukalja čednost i, još više, što se time nastoje izjednačiti s muškarcima (umnim bićima), odnosno: “kurče se”.
Danas žene psuju vjerojatno više nego ikad. Iz istih razloga kao i muškarci – reakcija na povrijeđenost i bol, isticanje nadmoći (i prikrivanje nesigurnosti), radi duhovitosti, navike, iz osjećaja bunta, slobode – ali dijelom i po uzoru na muškarce (tzv. psovačka ravnopravnost) ili neke slavne žene, kao i da potvrde da to mogu, da im se to ne može zabraniti.
Neka ravnopravnosti i slobode! (Makar je malo upitno kad se time dičiš u području psovki koje su često samo supstitut za argumentirani, razuman raz-govor.) Međutim, kad žene, bez imalo razmišljanja, koriste upravo one riječi koje sažimaju negativan i ponižavajući stav tradicionalnog društva/muškarca prema njima, onda je to ne samo upitno, nego i blesavo. Buniti se protiv rodne diskriminacije, seksizma, mizoginije, a međusobno se nazivati, čak i tepati, istim tim riječima koje te degradiraju i ponižavaju kao osobu, rod i ljudsko biće je – kontradiktorno, kontraproduktivno, zapravo autogol. (Nije li to zapravo prihvaćanje, štoviše, podržavanje seksizma?)
Pritom je zanimljivo i to što koliko god da su se oslobodile u psovanju i korištenju riječi “pička”, žene nisu puno napredovale u poznavanju pičke kao dijela svoga tijela. Mnoge žene, i one mlade – pod utjecajem kulture koja ustrajno usađuje stid od spolnosti i stereotipe o ženama (pa i u rječnicima za riječ “cunnus”, jedan od izraza za “pičku”, stoji: “ženski stid; odatle bludnica”) – nemaju pojma kako pobliže izgleda to što imaju među nogama, ne zaviruju, odbojno im, ne zanima ih (čak ni anatomsko razlikovanje unutrašnjih dijelova). Tako ženama vlastiti spolni organ i dalje ostaje nepoznanica, “ono dolje”, “sramotno” i “prljavo”. Toliko o poznavanju sebe.
Zapravo, ne trebaju se žene ni “kurčiti” ni “pičkiti”, samo više misliti, sebe poštivati i, možda, paziti da ne podupiru seksizam istovremeno mu se protiveći.
A možda baš zato treba podsjećati na Dan žena, dan ne-pički (ili ne-samo-pički, ako se “pička” vidi kao dragocjen dio ženskog bića, koje ima i drugi vrijedni dio – glavu, um).
radio gornji grad 
