Žao mi je što je ovaj praznik, tako drag i važan u mom djetinjstvu i ranoj mladosti, devedesetih godina otpisan kao nepoželjno nasljeđe socijalizma, i zamijenjen novim, Valentinovim i Majčinim danom, koji se dotad kod nas nisu slavili. No, kad čovjek uđe u zrele godine, a po prirodi nije potrošač, teško se privikava na nove praznike, pa sam tako i ja ostala vjerna Osmom martu, i svim lijepim sjećanjima s kojima je povezan.

Naš nekadašnji Dan žena bio je važan dan i mi smo ga obilježavali svečano i gorljivo, još u nižim razredima osnovne škole. Pripremali smo se za njega danima unaprijed: jedne smo godine oslikavali nekakve glinene posudice, druge smo izrađivali cvijeće i leptire od krep papira, pa broševe od zrna kukuruza, koja smo lijepili na okruglo izrezan karton koji se pomoću ziherice mogao učvrstiti na rever kostima ili kaputa. Te male darove, u čiju smo izradu uključili svu svoju kreativnost i spretnost, ponosno smo uručivali majkama i bakama, na priredbi koja je, svake godine na Dan žena organizirana u školi, na kojoj smo raštimanim glasovima pjevali Nabrali smo kiticu najljepšega cvijeća, dat ćemo ga majčici, nek je prati sreća. Sve je bilo praćeno velikim uzbuđenjem, jer se na našim malim priredbama recitiralo, održavali su se igrokazi, i svi smo se sebi činili važni kao da smo pravi glumci kojima su pljeskale oduševljene mame i bake koje su sjedile u publici. Istovremeno, bili smo i zavjerenici koji su u najvećoj tajnosti prikupljali novac da učiteljicu iznenade buketom, dok su u višim razredima i nastavnice dobivale svaka po ružu ili zumbul, a razrednica i dodatni mali dar u obliku bombonijere ili platnenih maramica u ukrasnoj kutiji.

To je bio dio “dječje priče” na taj, osmomartovski dan, dok su odrasli imali svoje, koje su se odvijale u zbornicama, kuhinjama, bolnicama, tvorničkim pogonima, uredima i svim ustanovama u kojima su ljudi radili, i sasvim sam sigurna da nije postojalo mjesto na kojem se taj dan nije obilježio. Žene bi od kuće donijele kolača, a od muškog dijela kolektiva dobile bi po karanfil, ponekad Griotte ili čokolada Runolist. I popilo se taj dan, da se nazdravi i proslavi, pa su mnogi muškarci kući dolazili veseliji nego inače. Sjećam se da je baba Milka prezirno frktala dok je pogledom pratila nesigurnu putanju kretanja susjeda koji se vraćao s posla a živio je u kući preko puta: “Gled ga, kak se našvasal, stara budala!”

Pošto je naša mala obitelj bila ženska, mama bi na taj dan ispekla nekakvu pitu ili roladu da se zasladimo, a nazdravilo se i višnjevačom. Kad je poslijepodne neka od susjeda došla na kavu, uvijek je bilo veselo, i nekako drugačije nego inače, a kava se, da se naglasi svečanost prilike, pila sa šlagom. Nije u to vrijeme bilo toliko samohranih majki kao što ih ima danas, i bilo je prilično teško brinuti se za obitelj i organizaciju svakodnevice bez muške pomoći, koja bi itekako dobro došla kod nabave ogrijeva za zimu, krečenja i drugih težih poslova. Mi smo to sve morale raditi same, ali mama je voljela svoju samostalnost i često je znala reći da joj je sto puta draži takav život, nego da mora trpjeti “pijanu budalu”. I tako se Dan žena kod nas obilježavao s punim pokrićem, a kad sam malo poodrasla, štedjela sam da mamu i babu razveselim sitnim darovima, što su najčešće bile najlon čarape, kuhinjska krpa, ručnik, ili zumbul u tegli. Kao srednjoškolka, s najboljom prijateljicom taj sam dan otišla na kavu ili u kino, a jedna drugoj poklanjale smo knjige, sapune, grožđice u čokoladi i gramofonske ploče.

Obzirom da smo Osmi mart proslavljali generacijski i da smo ga navikli obilježavati malim darovima i buketićima proljetnica, taj se niz nikad nije prekinuo, i gledano unatrag, mogu mirne duše reći da mi je jedan od najdražih praznika. Na stranu njegova povijesna važnost, koja je golema, jer sadašnjost upozorava da će se žene za svoja prava morati ponovo boriti, no to neka bude tema neke druge priče. Moja, osobna priča, govori o ženama iz uže i šire obitelji, o rođakama, prijateljicama, susjedama, suradnicama, koje su svojom pažnjom i podrškom olakšale, uljepšale i u svakom smislu popravljale moj život onako kako to samo žene mogu. A govori i o proljeću, jer je ono za mene uvijek počinjalo baš na taj dan. Čak i onda kad su se ulice još bijeljele od snijega, u zraku se osjećalo nešto što je najavljivalo da ćemo uskoro odložiti kapute i posegnuti za jaknama, jer proljeće samo što nije, o čemu su svjedočili njegovi veseli glasnici; mimoze, zumbuli i ljubice.

S radošću konstatiram da se posljednjih godina Osmi mart ponovo, sve masovnije čestita na društvenim mrežama. Rekla bih da se radi o tome da smo sve stariji, a oživljavanje praznika je sentimentalna potreba za podsjetnikom na neka mirna vremena, u kojima je svijet bio vedrije i sigurnije mjesto od današnjeg. Što se tiče mene osobno, imam razlog za pravu i veliku proslavu. Ponosim se time što sam kćer samostalne i hrabre žene koja se kroz život probijala sama, teškim i časnim radom, jer to je dragocjeno nasljeđe. I ne samo to, svojom velikom snagom podupirala je moje nemoguće snove sve dok ih nisam ostvarila ostavljajući mi iskustvo da je u pravim ženskim pričama moguće sve, ali nikad pristanak na poniženje i zavisnost. “Budi uvijek svoja gospodarica, jer kad si samostalna, možeš što hoćeš”, bezbroj mi je puta ponovila. I bila sam svoja gospodarica, i još uvijek sam, jer uz onakvu majku i ne mogu biti nešto drugo.

Znam da ću danas dobiti cvijeće, nikad nije izostalo, samo su se mijenjale ruke koje su ga pružale. Otići ćemo nekamo na ručak, nazdraviti, zasladiti se kakvim kolačem, pa poslije prošetati. Kod kuće ću malo prileći, pa će me on probuditi s kavom koju ću s guštom popiti, jer nitko je ne kuha tako kao on. U zraku je proljeće, zime su već godinama blage i tople, a snijeg je ionako ostao samo u uspomenama

.

O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA