Kad nas je nedavno, doduše u Nizozemskoj, za ovozemaljski život napustio jedan od najvećih s ovih prostora, umjetnik i filozof, osnivač i teoretičar Mediale Miro Glavurtić, osim teksta Feđe Gavrilovića (ponajboljeg poznavatelja Mirovog rada i priređivača i kustosa jedine Glavurtićeve izložbe u Hrvatskoj u svih Mirovih tridesetak godina života u Zagrebu), teško bi bilo pretpostaviti da se iza Mirovog odlaska skriva i priča o nevjerojatnom kulturnom skandalu za koji suodgovornost svakako snose institucije u Republici Hrvatskoj, ali i cjelokupni kulturnjački establišment, koji je trideset godina sve svoje snage angažirao oko toga da velikog Glavurtića – ignorira i učini nevidljivim.

O odnosu prema Miru Glavurtiću u Hrvatskoj dovoljno govori i činjenica da ni Ministarstvo kulture, niti Grad Zagreb (kojim ne zaboravite više ne vlada primitivni Milan Bandić, nego uglađeni Tomislav Tomašević, kojem je tobože stalo do kulture i drugačijih vrijednosti nego je to bio slučaj s blagopokojnim Mikijem), niti mnoge druge kulturne i umjetničke institucije nisu smatrale potrebnim, važnim i pristojnim da se za Mira Glavurtića, jednog od ne samo velikih nego i rijetko autentičnih umjetnika s ovih prostora, organizira komemoracija. Službene komemoracije – nije bilo. Službeni Zagreb, službena Hrvatska, službena kulturnjačka postava kojekakvih mediokriteta u kulturi i pseudokulturnjaka, smatrali su da Miro Glavurtić ne zaslužuje nikakvu službenu komemoraciju, niti izraz zahvalnosti zbog toga što je njegovo ime, njegovo životno djelo, njegova skromna ali ipak neupitna veličina za kulturu u ovoj zemlji značilo više od mnogih po kojima u gradovima po ovoj zemlji nazivamo ulice i trgove. Hrvatska je time, i u trenutku Mirovog odlaska poslala poruku: Ti nisi naš! Možemo mi odnos establišmenta u kulturi Hrvatske šminkati, pisati o tome ovako ili onako, prešućivati, možemo i lagati jedni drugima, ali istina je takva. Ružna. U suštini odvratna. Odnos prema Miru Glavurtiću u trideset godina njegovog života na relaciji Zagreb – Rovinj, zapravo je prava slika kulture u Hrvatskoj i kulturnjačkog mainstreama koji u ovoj zemlji odlučuje o tome što jeste, a što nije. Ne treba stvari uljepšavati. Miro Glavurtić za Zagreb i Hrvatsku – nije postojao.

No, komemoracija je ipak održana u zagrebačkom KIC-u, prije svega zahvaljujući osobnom angažmanu izuzetno vrijednog, a dodao bih i važnog povjesničara umjetnosti Feđe Gavrilovića. Da ništa drugo nije napravio, a jeste mnogo toga, Gavriloviću ovaj kulturni ambijent mora ostati trajno zahvalan već samo zbog njegovog profesionalnog i osobnog angažmana oko opusa Mira Glavurtića. Feđa je u ovom slučaju, kao pojedinac, spašavao savjest i obraz ovog društva u cjelini, iako on sigurno ne bi volio da ovako pišem. Zato, ako si novinarski mogu dopustiti slobodu (a mogu!) imam i pravo i obvezu reći – Hvala Feđa! Bez tvog angažmana Miro Glavurtić u kulturi u Hrvatskoj bio bi manje-više potpuno izbrisan.

Nažalost, kako sam dobro upoznat s time kako funkcionira kulturnjački establišment u Hrvatskoj, odnos prema osnivaču Mediale u Zagrebu nije me začudio, niti skandalizirao. Ispod već potrošene maske „malog Beča“ Zagreb je jedna isključiva, ograničena i zatvorena sredina, u kojoj se ne daje prilika novom i drugačijem, nego se pod svaku cijenu čuvaju kulturnjačke sinekure, koje se nerijetko brane i tako što se ignorira one koji bi svojom autentičnosti ugrozili vojsku razvikanih „umjetnika“ koji nisu ništa drugo nego kopija kopije kopije kopija, slobodno nastavite niz. Izvornost, originalnost, ukupna autentičnost, provokativnost, svojnost (ako dopustite nestandardni rječnik) ovdje nemaju prostora, jer ugrožavaju uhodane igre i sheme establišmenta.

Zar je vama normalno da kad u pretraživač internetske stranice izvjesnog „Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU)“, kad upišete ime Mira Glavurtića, ne dobijete nikakav rezultat???!!!

Ali, normalno je. Za njih, Miro nije postojao. Za njih je Glavurtić kao osnivač Mediale (i kao takav poznat u cijelom svijetu, da ne kažem glasovit, da ne kažem jedan od naših najvećih) „srpski slikar“, jer u svojim skučenim percepcijama najveći dio kritike, povjesničara umjetnosti, kulturnjaka i koječega u tom nizu, moraju i umjetnost svrstavati i razvrstavati po ladicama koje ni s kulturom ni s umjetnosti nikakve veze nemaju.

Mirova veličina plašila je Zagreb. Iz prostog razloga što je Zagreb mali za Glavurtića. Oni su ga ovdje prešućivali, jer su time sebi davali na značaju. Zamislite vi nekog sitnog nanosivača tempere kad prešuti Mira Glavurtića. Pa on je sebi u tom trenutku najveći. Ni Miro mu nije ravan. To je stvarna karikatura onih koji sjede po ustanovama u kakve spada i izvjesni „HDLU“. Nemamo se potrebu lagati, tepati, muljati, a nema potrebe ni za lažnom pristojnosti, to bi bilo licemjerje. Treba reći kako u stvari stajale i kako stoje.

E sad, u tom i takvom ambijentu, u tim i takvim uvjetima, već od 2020. godine, „ispod radara“ trajalo je nešto što bi se moglo nazvati velikom pljačkom izuzetno vrijedne ostavštine utemeljitelja i teoretičara Mediale, velikog umjetnika Mira Glavurtića. U nekom od nastavaka vjerojatno ću se više držati novinarske, nego komentatorske forme, pa ću i iznijeti više detalja o otimačini vrijednih Mirovih zbirka, ovdje želim tek započeti priču, i jasno reći kako je odgovornost za ovaj kulturni skandal na institucijama koje su svojim nedjelovanjem to omogućile. Od 2020. godine, skupina sumnjivih likova zagrebačkog polusvijeta, nekakvi izvjesni Jović i Juvančić, smislili su cijeli plan i razradili taktiku prema kojoj su se dokopali ne samo pristupa privatnom stanu Mira Glavurtića, nego i Mirovim zbirkama, a svakako jednu od najvećih zbirka Mediale u svojim je kolekcijama čuvao upravo Glavurtić.

Tako su se već i prije Mirove smrti na crnom i ilegalnom tržištu našli radovi Leonida Šejke, Dade Đurića, samog Glavurtića, ali i Stančićevi i Kraljevićevi radovi iz Mirovih kolekcija, kao i značajni dijelovi vrlo vrijedne i po sadržaju rijetke Glavurtićeve biblioteke.

Pljačka ostavštine osnivača Mediale nesmiljeno je nastavljena i nakon smrti, na kriminalan način – onemogućavanjem ostavinskog postupka u kojem bi se utvrdilo što je predmet ostavine, kao i činjenicom da do danas u Hrvatskoj nije prijavljena na zakonit način činjenica da je Miro Glavurtić – umro. Ovim iz sjene rukovodi izvjesni Jović koji mi je i u osobnom razgovoru rekao: „Pa zašto bi uopće bilo ostavinske rasprave?“, a potom mi zaprijetio ako odlučim bilo što o ovom slučaju objaviti. Pitao sam ga, naime, može li komentirati činjenicu da je protiv njega (Jovića) i izvjesnog Juvančića obitelj pokojnog Mira podnijela kaznenu prijavu upravo zbog krađe vrijedne ostavštine, na što sam Jović nije imao nikakvih komentara. „Ne bih želio komentirati, ni odgovarati na pitanja“, rekao mi je i nastavio: „Ali čuvajte se ako odlučite išta objaviti!“.

Više radova članova Mediale, pogotovo Šejke i Đurića i danas se ilegalno nudi galeristima, ali su za sad galeristi poput Vugrinca, Vernačkog i drugih demantirali da znaju išta o kretanju opljačkanih Glavurtićevih umjetnina.

Policija u Zagrebu, s druge strane, cijeli slučaj prikriva, ne poduzima nikakve ozbiljnije radnje i daje na vremenu pljačkašima ovog vrijednog kulturnog dobra da umjetnine jednostavno – nestanu i da se rasprodaju. Samo jedan Kraljevićev rad iz Mirovih kolekcija, procijenjen na oko petnaest tisuća eura u tim je kriminalnim transakcijama prodan za oko tri tisuće eura. Činjenica da policija ne poduzima ništa, a za cijeli je slučaj nadležna Policijska uprava zagrebačka i Prva policijska postaja u Zagrebu, zapravo pljačkašima i prevarantima direktno pomaže da na crno tržište umjetnina plasiraju radove iz Glavurtićevih zbirki.

Kako su taj izvjesni Jović i Juvančić, prilično opskurni likovi, koji spadaju u nekakav besprizorni polusvijet prevaranata i švercera, preprodavača i sitnih prevaranata, što o njima govore mnogi koji ih znaju, pravo je pitanje – tko stvarno stoji iza organizirane pljačke osnivača i teoretičara Mediale Mira Glavurtića? Nalaze li se njegove umjetnine u zatvorenim privatnim kolekcijama kolekcionara koji su u stanju čekati i po dvadesetak godina da bi izložili vrijedne umjetnine stečene na sumnjiv način? Mnogi smatraju da bi pitanja o tragu umjetnina Mira Glavurtića trebalo postaviti i poznatom kolekcionaru Marinku Sudcu? Ali i nekim drugim kolekcionarima.

Kako god, slučaj ostavštine velikog Mira Glavurtića prvorazredni je kulturni skandal u Hrvatskoj, u kojoj se o tome – šuti. Jer mnogima odgovara da nakon smrti Mira Glavurtića više nema. Uostalom, Zagreb i Hrvatska proveli su aktivnih trideset godina u pripremama da Glavurtić napokon – nestane.

Domagoj Margetić

Nastavlja se …