Jednom, ne tako davno živio je Miroslav Antić. Danas bi imao 91 godine da nije otišao za mirisom vjetra kroz neka vrata nama nepoznata, s porukom u rukavu: “Svejedno kroz koja vrata prođeš, prošao si kroz sebe. I sa obe strane te čeka ogromna ljudska nada.”
Volio ne volio poeziju, Antića moraš upoznati. Jer on je – gospodin Pesnik.
On je onaj koji se upleo u zlatnu kosu Euterpinu pa iz nje čupka pramenove riječi i rasipa ih kao sjeme u ljudske duše
Onaj koji teče u venama “modre rijeke” od izvora do ušća, pa opet od izvora… i sve dalje… i sve bliže
Onaj koji sjedi na obali te iste rijeke i igra se kamenčićima s Heraklitovim djetetom, u kojem nekad vidi svoju djecu, nekad Cigane, nekad svoju dvanaestu prvu ljubav, nekad samog sebe
Onaj koji leti s pticama, otvara se zorom u laticama, kotrlja u dječjim suzama i smije garavim smijehom vječnih putnika
Onaj koji se s ruba vlastitog mozga sunovrati u srce samoće, onda odatle izjaše na leđima “prejake reči” pa opet klizne natrag u uzdahu nužde, gutljaju rakije ili zalogaju straha, svejedno
On je onaj koji i kad sasvim ode, opet nekad dođe, u tim svojim pjesmama, u tim svojim riječima ispletenim od Euterpinih plavih čuperaka.
.
Pa kaže:
.
“Nema na svetu dve iste srede.
Dva ista utorka,
Dva ista petka.
Sve nove ljubavi novije vrede.
Živi se sve življe: iz početka.”
(Odluka)
“Uvek su nova deca
Ličila na smak sveta
I uvek će ličiti.
Posle ih godine poklope
I vidiš kako se talože.
Sva nova deca polako
Postaju stara deca.”
(“Igračke”)
“I ja, evo,već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.” (“Kad sam bio garav”)
.
JOCA
.
“Jesi l čuo
da će sutra padati dinari s neba?”
“Nisam.”
“A je l veruješ
da ima tica što donosi kolače?”
“Ne verujem.”
“Jesi l čuo
da ima negde da je stalno leto?”
“Nisam.”
“A je l veruješ
da u radiju žive mali ljudi?”
“Ne verujem.”
“Marš odavde iz našeg sokaka
kad ne umeš da sanjaš.
Da te pokrljam napola — kao lebac.
Eto!”
radio gornji grad 
