…“Svi su pogledom tražili filozofa, ali ga nisu mogli vidjeti, jer je bio ograđen tajanstvenim svjetlećim krugom. – Dovedite Vija! Idite po Vija! – zaoriše riječi iz tmine.”

Gogolj na samom početku pripovijetke napominje da se u nekim selima raštrkanim po nepreglednim ukrajinskim stepama „Vijom“ naziva poglavica, i to poglavica kojemu očni kapci sežu do zemlje.

Gogolj nastavlja: “Sav je bio pokriven crnom zemljom. Njegove zemljom posute ruke i noge izgledale su kao žilavo, čvrsto korijenje. Teško je stupao i svaki čas se spoticao. Dugački su mu očni kapci sezali sve do zemlje. Filozof zvani Homa užasnut opazi da mu je lice od željeza. Držeći ga ispod ruke dovedoše ga baš pred ono mjesto, gdje je stajao, po njima, lažni filozof.

– Podignite mi kapke: ne vidim! – reče Vij podzemnim glasom – i cijela rulja nagrne da mu digne kapke. – Ne gledaj! – prišapne filozofu neki unutarnji glas. Ali on ne izdrža i pogleda. – Evo ga! – zavikne Vij i uperi na njega svoj željezni prst. I svi, što ih je god bilo, nasrnuše na filozofa. On se bez daha sruši na pod i od strave odmah ispusti dušu.”

NIKOLAJ V. GOGOLJ (Iz pripovjetke „O Viju“)

„Ako ne znaš gdje je pakao pitaj filozofe, ako filozofa nema onda si već u paklu“.

Pakao u literaturi ovako počinje:

„Negdje u dubini kuće na broju 6 u Mendeljejevljevoj ulici u dva sata iza ponoći je odjeknuo pucanj.“ (Tako glasi prva rečenica romana Vladimira Tendrjakowa)

Pakao u stvarnom životu počinje ovako:

„Dana 10. ožujka 2022. godine u 23.04 sata na Zagreb, u Jarunskoj ulici nedaleko od studentskog doma, je pala bespilotna letilica, pri čemu je načinjena materijalna šteta na okolnim automobilima, a pritom nije bilo ozlijeđenih osoba“. (Medijsko izvješće)

„LUN – KRALJ PONOĆI“ ZASPAO NA STRAŽI

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je izjavio da preliminarna istraga pokazuje da je dron, koji se srušio u Zagrebu, bio naoružan i istakao da je sistem NATO-a pratio tu letilicu.

“Preliminarna istraga upućuje na to da je to bila naoružana bespilotna letilica i da se srušila nad Zagrebom zbog nestanka goriva”, rekao je Stoltenberg.

Krajnji „cilj putovanja“ bepilotne letilice je bila navodno kolonija pingvina u dalekoj Patagoniji.

BILO JEDNOM U TEKSASU

Na svom je „ranču“ u Teksasu bivši američki predsjednik Džordž Buš mlađi, nekad u vrijeme njegove ere, ugostio i Vladimira Putina.

„U Putinovim očima prepoznao sam toplinu ruske duše“, izjavio je pored ostalog nakon ove posjete.

Bože, kako se vremena brzo mijenjaju. Sada bi mu vjerojatno rekao, „sikter iz moje avlije“. Ja, tako je to. Zato nam sada stižu u goste bespilotne letilice umjesto V. Putina. Možda smo one dobronamjerne i mudre savjete bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Šredera olako odbacili. Sada više nema povratka. Gospođa Evropa je obukla na sebe krvavu ukrajinsku haljinu. Neko je tamo negdje daleko preko okeana, kao što to obično i biva, napravio strategijsku grešku…Pitanje je li Libija isto što i Rusija, sada i nema više nikakava smisla?

Evo još jedne izjave pomenutog američkog predsjednika koja bi se mogla mirne duše uvrstiti u „top ten“ svih vremena:

„Ima jedna stara izreka u Tennessiju, znam da je to u Teksasu, vjerojatno u Tennessiju kažu: Ako me prevariš jednom, tvoj problem, ali ne možeš me prevariti opet jer … “.

„BOŽE, SA KOLIKO MALO PAMETI SE UPRAVLJA SVIJETOM“

Kada bi ljudi znali sa koliko malo pameti se upravlja Svijetom umrli bi od straha, govorio je svojevremeno Ivo Andrić.

Danas imamo na sceni „vladavinu najgorih“ kao finale sotonizacije (robotizacije) Svijeta koje je otpočelo ubistvom Džona Kenedija, možda još i ranije.

Tu i tamo su se pojavljivale sporadične „iskre otpora“. Velikomučenik Bobi Fišer 2001. izjavljuje da je Amerika “zaslužila 11. septembar” jer je ratovala sa desetinama država na svijetu. Nakon povratka na Island „diskretno je preporučivao kesice antraksa“ kako bi se amerikanci što prije razbježali sa otoka. Pričalo se da „crazy Bobi“ posjeduje velike količine ovog „praška“. Gdje li je zakopao i sakrio „antraks“ koji je očigledno ponovo u modi? Opet neko novo „Ostrvo sa blagom“, šteta što R. L. Stivenson nije više s nama. Brzo ćemo se mi i na antraks „nalijepiti“ nakon onog korona ludila. Kad se mašta raspali onda pitanja naviru sama od sebe. Kako se najbrže otarasiti amerikanaca, upitah se? Hoćemo li ih morati trpiti pet vjekova kao Osmanlije“? Nakon svega što smo vidjeli zadnjih godina (a sve je bilo pod njihovim vodstvom i u njihovoj režiji) ta vrla Amerika mi izgleda kao velika santa leda koja se odlomila od kopna te sada pluta bez plana i cilja udaljavajući se sve više i više od obale i od naših srca. Da li će Džo Bajden uspjeti Ameriku odvesti „tamo gdje sunce vječno sja“, veliko je pitanje. Mi mu želimo „mirno more“ i svaki mogući uspjeh. Možda njegova „plovidba“ na koncu završi u nekom stripu, ko će ga znati? Možda će ostati upamćen kao neki novi Korto Malteze, melanholični usamljenik u teget jakni sa neizostavnom mornarskom kapom na glavi skupa sa svim onim nezaboravnim pustolovinama opisanim u njegovoj „Baladi o slanom moru“?

Svjetlo na kraju tunela i spas nam, po običaju, nudi nenadmašni Ivo Andrić:

„Na mahove, usred aktivnog života, osjetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svijet i čovjek čovjeka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svijesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvijest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva, od postanka svijeta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas greje samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svjetlosti – moja svijest.“

.