.

Gotovo ritualno moram opetovati što sam već jednom iskazao: mnogo je toga ključno različito i novo danas, a svejedno čovjeka tišti déjà vu osjećaj, osjećaj da je mnogošto od tog novog već iskusio. Naime, prošlosne se metode u nas ne daju smesti promjenama, nastavljaju svoje uspješno napredovanje u budućnost. Ne zato što su “boljševičke”, a “bivši boljševici” djelatni i danas, nego zato što su provjereno uspješne. A uvijek je uspjeh taj koji uvjetuje perspektivu etičnosti: metode koje procjenjujemo lošima kad se primjenjuju na nas posvećuju se kad ih sami primjenjujemo na druge. Čak i ne primjećujemo da su iste.

Na to aforističko meditiranje nagnan sam dojmom koji ostavlja niz pokudnih reakcija na tekst Dubravke Ugrešić “Čisti hrvatski zrak” objavljen u njemačkim novinama Die Zeit. Riječ je o reakcijama Gojka Borića u Slobodnoj Dalmaciji od 8. studenog, “Hrvatska na izvrnut način”, Antuna Šoljana u Večernjem listu od 11. studenog, “Dubravka Cvek u raljama rata” i Hloverke Novak-Srzić u Glasniku od 9. studenog, “Denunciranje domovine”. Ono što su nam uspješno radili prije (a bio sam svjedokom da su to radili Šoljanu) sada se ovakvim tekstovima čini Dubravki Ugrešić: svi je pozivaju na politički i ideološki red, uz prateći političko-ideološki i etički otpis (kao “egzaltirane kćeri revolucije”, “bivših medijskih zvijezda lijeve hemisfere, koje ne mogu prežaliti propali poredak i svoje komotno mjestašce u njemu” – Šoljan; kao pripadnicu “jugonostalgičara”, “nacionalnog daltonistu”, “salonskog internacionalistu”, koji su “spajajući privilegije svojega oportunizma prema propalom komunističkom režimu s imitiranjem zapadnoga načina života, nekoć dobro živjeli” – Borić; kao “denuncijanta domovine”, čija je “prava domovina uvijek bila Jugoslavija”, kojoj “nitko njene uspjehe, stipendije, katedre, medijsku promociju i ugledne jugoslavenske književne nagrade nije dovodio u vezu s njezinim podrijetlom” – Novak-Srzić).

U tekstu u Die Zeitu Dubravka Ugrešić samo je uradila ono što ona, a i njen književnički sudrug Antun Šoljan postojano književnički rade: ispituju i iskazuju svoje osjećanje danih prilika, bilo da to čine svojim pričama i romanima, bilo da to čine feljtonima, člancima. To se osjećanje temelji na osobnom izravnom snalaženju u životu, na autentičnom životnom iskustvu, a i Ugrešić i Šoljan, bivajući književnicima, iskazuju to koristeći kumulativnu sugestivnost anegdotalnih primjera.

Nedavno je Šoljan napisao dojmljiv tekst o grafitima uopće, pa o srpsko-crnogorskim okupacijskim grafitima, temeljeći na tom ograničenom anegdotalnom materijalu generalizaciju o općem mentalitetu. A sada Dubravki Ugrešić zamjera tu metodu. Zamjera joj što na ograničenim primjerima ocrtava svoj opći dojam, što navodeći raznorodne anegdotal ne primjere ne specificira da ih je malo, da su lokalni i da imaju uzroka i povoda. Traži od nje da, poput odmjerenog i na to obaveznog političara ili empirijskog znanstvenika, točno specificira činjenice u omjerima u kojima se pojavljuju, u njihovu statističkom prosjeku, u odnosu na druge slične omjere i prosjeke u povijesti čovječanstva, zamjera joj što u svom malom članku ne opisuje prethistorijat svake pojave, sumnje u pogledu autentičnosti pojedinih sastavnica pojedinih slučajeva itsl.

Zar ne osjećate koliko su takvi prigovori “već viđeni”, jer: koliko su nas puta donedavni ideološki nadzornici prozivali što “iznosimo samo negativnosti”, a ne i “pozitivnosti” o našoj stvarnosti, što na temelju “izuzetaka” proglašavamo pravilo, što prolazne “devijacije” prikazujemo kao indikativno opće stanje, što “zlonamjerno prikazujemo” činjenice, što ih “izvlačimo” iz konteksta… Prema nadzornim ideolozima mi bismo uvijek, u svakom svojem članku trebali dati prvo opću (povoljnu ili povijesno obrazloženu) sliku pa tek onda izdvojiti “neke pojave” za pokudu. I, sjetite se: uvijek su prilike bile nepovoljne za “jednostranost” – uvijek se iz ovog ili onog razloga, a ponajviše zbog “vanjskog neprijatelja” (sada – “vanjskog nerazumijevanja”) smatralo da “nije vrijeme” za to.

Međutim, naš dnevni doživljaj svijeta uglavnom se ne gradi na statističkim podacima, na globalnim studijama o političkoj situaciji, na sustavno razrađenom rezoniranju: temelji se upravo na pojedinčanim pojavama s kojima se dnevno suočavamo i s nesvjesnim očekivanjima o tome što sve možemo dnevno doživjeti. Što nam vrijedi što se npr. u Zagrebu razmjerno malo kuća diže u zrak kad smo zastrašeni činjenicom da je to sad realna dnevna mogućnost. Što mi vrijedi razumijevanje vlastite nacionalno frustrirane pretpovijesti i olakšanja koje se osjetilo nakon izbora kad mi se na vratima pojavi prodavač hrvatskih

grbova i zastavica i gleda me zlokobno, pamtilački podignutim obrvama kad ga odbijem. Tako su me svojedobno gledali sakupljači doprinosa za Titov fond. Jest, nije svaki čovjek koji hoda po hodnicima moje kuće, po ulicama, prodavač grbova i nacionalnih oznaka, neće me svatko tko to opazi pitati kako to da čitam na ćirilici pisan tekst, ali bit će ih koji će me pitati. Činjenica je da i prodavač grbova i ja živimo u atmosferi u kojoj su implicitne moralne norme postale takve da se njegovo ponašanje smatra manje lošim od mojeg odbijanja, da se ispitivači moje hrvatske ispravnosti drže ispravnijim od moje nelagode što sam podvrgnut prozivci zbog običnog kulturnog posla.

No, nije, očito, posrijedi samo traženje mjere. Posrijedi je “operacija” nad perspektivama, operacija nad “slikom svijeta”. Događa nam se danas ono što se i prije događalo. Idealne projekte – a u te spada i projekt nacionalne države demokracije i blagostanja, kao što je prije spadao projekt komunističke jednakopravnosti i blagostanja – vrlo brzo podriva stvarnost koju je teško sumjeriti idealima. Kako pod tim uvjetima održati ideale? Tako da potiskuješ za ideale nepovoljne iskaze o stvarnosti. Tako da napadaš onoga tko ih ugrožava, osobito ako ih ugrožava u trenucima kad im se slabo piše. Tako da mrziš onoga tko ih ugrožava.

Htio-ne htio, ironično, time stvarno doprinosiš represivnoj (ili depresivnoj) atmosferi koju Dubravka opisuje: atmosferi u kojoj, kad dirneš idealni projekt, bivaš obilježen tako da te po važećem moralitetu susjed, prijatelj, recenzent može podozrivo ili s mržnjom gledati: ta ti si zloglasni jugonostalgičar, domovinski denuncijant, koristitelj ugoda komunizma. Nijedna od tih etiketa neće Dubravku Ugrešić otpremiti u zatvor niti će je otjerati s posla.* No, to su djelotvorne operativne upute što misliti o njoj kad je sretneš, na što treba paziti kad čitaš njene tekstove, a nekome i uputa da je više uopće ne čita.

(1992)

* Na kraju su je doista otjerali s posla i iz Hrvatske. Ne doduše nekim pravnim potezom, nego upravo psihološkim okružjem, ostracizmom.”