Hladnoći je doprinosila i geografija. Kasarna je bila u uskom završetku bjelopavlovičke doline stiješnjena između dvije planinske gromade, tako da se u hladnoj polovini godine sunce pomaljalo tek iza deset, jedanaest prijepodne, a nestajalo oko tri iza podneva (nedovoljno da išta zagrije), pri čemu su se hladni vjetrovi s Garača i Zagarača obrušavali niz gole kamenite padine. Između kasarne i grada nalazilo se brdašce, brežuljak, u sjećanju ne viši od tridesetak metara ni duži od tristotinjak, ali dovoljno da se hladni zrak iz kasarne izvije prema gore i preleti grad, kao i da se topli vjetrovi iz doline uzdignu i prelete kasarnu. Krajem zime i početkom proljeća su vojnici koji su trebali nekim poslom do civilizacije stizali pješice preko tog brežuljka u zimskim uniformama s injem na brkovima i zaticali na južnoj padini istog brežuljka, pa u samom gradiću, ljude u majicama s kratkim rukavima i drveće u cvatu.

Posebno opaka smrzavanja proživljavala su se izlascima na teren. Dvadesetak kilometar bilo je dovoljno da nas odvuku u neku divljinu, planinsku padinu ili gustu šumu, da nas drže ondje tri, pet, sedam dana ili premještaju po raznim visoravnima i kamenjarima. Oficiri su uredno u tri poslijepodne sjedali u džipove, pitzgaure ili kamione i odlazili kućama u Titograd da bi se vratili narednog jutra, a vojska ostavljana pod paskom desetar i stažista da se čeliči preko noći. Hladne kiše probijale su i natapale šatore, šatorska krila, iznošene šinjele, tanašne uniforme, kape i čarape u čizmama. Danima i noćima se nismo osušili ni ugrijali. Koliko god iznureni, teško je bilo zaspati bez da se naiskap ispije barem deci najsnažnije rakije. Hladnoća je bila gora čak i od nejebice.

U tim okolnostima promijenio sam stav prema pojmu i vrijednosti intelektualaca. Diplomirao sam, govorio engleski, načitao sam se knjiga i vidio svijeta… S druge strane, mladići s Kosova govorili su pored albanskog srpskohrvatski kao da im je materinji, praktički su odrasli s dva materinja jezika, a uz njih su vladali sa još četiri, pet, šest njih: grčki, rumunjski, madžarski, češki, romski, makedonski, pa još neki od svjetskih jezika – njemački, talijanski francuski… Sve jezici zemalja u kojima su radili kao slastičari, na građevinama ili razne druge nekvalificirane poslove. Nadmašivali su me u znanju stranih jezika nekoliko puta. Ja sam znao Beč, Rim, München… Oni su znali Budimpeštu, Bukurešt, Beč, Berlin i Sofiju, te gradove i mjesta za koje sam jedva čuo. Načitanost im nije bila jaka strana, bazično su većina njih bili pastiri, ali su imali mnoga praktična znanja. Kad je jedan pred mojim očima, dok se po obojici slijevala kiša, odlomio granu s drveta i pripalio je jednom šibicom, sve mi se preokrenulo. Oni su me i dalje priznavali i poštovali kao učenog čovjeka, često su me zvali „Profesore“, ali sam ja uvelike sveo na pravu mjeru svoja dostignuća i vještine. Što znači moj jedan strani jezik prema njihovih četiri-pet? Što s tim da sam odličan u fotografiranju kad je u vojsci zabranjeno imati fotoaparat? Kakve veze ima moje poznavanje povijesti umjetnosti, književnosti i filma prema tome da su znali prepoznati gljivu koju je bilo dovoljno malo posoliti i prepržiti na lopatici da se pretvori u neusporedivu poslasticu? Svako znanje vrijedi prvenstveno kako, koliko i kada ga se može ili ne može primijeniti.

Posebno je na vrijednosti dobilo nešto sa samog početka civilizacije – vatra. Dečki bi našli donekle sklonjeno mjesto ispod kakve guste krošnje, u zavjetrini neke stijene ili iskoristili da je kiša na trenutak posustala, te pripalili vatricu oko koje se natiskalo onoliko vojnika koliko je stalo. Skinuli smo čizme, iscijedili čarape, nataknuli ih na šibe i držali što bliže plamenu da se osuše. Čarape su pri tome obično na nekoliko mjesta oprljile, zagorjele, iako se nikada nisu dale potpuno osušiti. Ipak, bila je blagodat da se voda u njima zagrijala, pa su pri povratku u čizmu minutu-dvije djelovale kao osobno centralno grijanje.

Jednog od takvih dana mrak je pao odmah nakon šest, navečer nije došlo snabdjevanje, pa smo ostali bez večere, a nestalo je i rakije. Šatori, šinjeli, uniforme i deke bili su temeljito natopljeni. Nekakvi kartoni i nekoć suho lišče koje smo nabacali na pod pretvorili su se u mljackavu blatnjastu masu na koju je trebalo leći i spavati. Noć nije ni započela, a već je svima bilo svega dosta.

Vezisti koji su rastegnuli kilometre telefonske žice kroz šumu do susjedne haubičke baterije rekli da su na pola puta vidjeli neku nastambu. Ostavili su i uputstvo kako stići do nje: slijediti žicu dok se ne izađe na proplanak. Kad se izbije na proplanak, zalaju psi. Krene se prema psećem lavežu… Spomenuli su da su usput nedaleko vidjeli i nekog povelikog medvjeda… Svi su smatrali da bi bilo dobro otići onamo i pitati imaju li štogod za prodaju, ali je vijest o medvjedu obeshrabrila da se itko javi.

Naposljetku smo pajdo Antun Boršić, također Zagrepčanin, i ja rekli da ćemo nas dvojica krenuti. Natrpali smo u rance sve čuture i nekoliko praznih flaša koje smo našli, straža nam je dala bojevu municiju, lijevom rukom smo prihvatili žicu telefonskog voda da nam curi kroz dlan, a u desnoj držali pušku s metkom u cijevi. Noć je bila bez mjeseca, pod gustim krošnjama nije se vidio prst pred nosom, nismo znali ako bi naletjeli na medvjeda kako i koliko bi nam puške uopće pomogle, ispružene cijevi bile su korisne jedino kao ticala ili sljepački štapovi kojima smo izbjegavali da se ne sudaramo sa stablima.

Nakon nekog vremena tapkanja kroz mrak zaista smo izbili na rub pedesetak metara okruglog proplanka. Stali smo i slušali. Osim uobičajenih šumova šume u noći ništa drugo se nije čulo. Povikali smo:

– Ehej!

Oglasili su se psi. Krenuli smo pod pravim kutom od telefonske žice prema lavežu i na drugoj strani proplanka ponovo utonuli u potpuni mrak pod krošnjama, ali ne zadugo. Možda već nakon pedesetak metara izbili smo na drugu čistinu na kojoj je bio kućerak.

Nismo ih htjeli više izazivati pse pa smo ostali na rubu šume zaklonjeni mrklom tamom. Uskoro su se otvorila vrata i na pozadini slabo osvijetljene unutrašnjosti pojavio se muški lik sa sjekirom u ruci. Zagledao se u mrak i iako ništa nije mogao vidjeti, povikao je:

– Tko je?

Odgovorili smo:

– Vojska!

– Što hoćete?

– Rakiju! Kupili bi rakije!

Kratko je razmišljao, a onda nas pozvao:

– Dođite! Slobodno. Samo naprijed!

Krenuli smo prema kući okruženi sa četiri-pet povelikih pasa i ušli unutra. Četveronožna pratnja je ostala pred vratima.

Nikada ranije, a bogme ni kasnije, nisam bio u tako sirotinjskoj izbi. Zidovi su bili od neobrađenog naslaganog kamenja, pod zemljani, na krovnim gredama bilo je nabacano granje i slama. Nasred poda bila je okrugla rupa promjera metar i pol i duboka pola metra u kojoj je tinjao žar. Iznad nje je s krovne grede visio lanac na čijem kraju je bio pričvršćen kotao. Uokolo tog ognjišta bilo je tri-četiri panja i dva-tri kraća komada drveta na koje se moglo sjesti. Dočekao nas je još jedan muškarac. Onaj koji nas je uveo nije ispuštao sjekiru, a i drugi je imao u ruci omanju sjekiricu. Sjeli smo oko ognjišta, njih dvojica na jednu, Boršić i ja na drugu stranu. Položili smo papovke u krila. Domaćini su odložili sjekire na pod, ali na dohvat ruku. Bacili su nekoliko komada drveta na žar da se razgore. Potleušica je bila pregrađena jednako traljavim zidom s vratima od dasaka koje nisu prianjale jedna uz drugu. S druge strane čuli smo neku dječicu i ženske glasove koji ih utihuju.

Ponovimo ponudu da bismo kupili rakije i sira. Domaćini rekoše da su tek nedavno uspeli iz kuća u nizini gdje su prezimili, da bi proveli sezonu s ovcama na gorskim pašnjacima, pa još nisu pekli rakiju ni napraviti zalihe sira. Imaju samo za svoje potrebe. Boršić i ja odmah predložimo da ćemo platiti osjetno više od uobičajenoga i to ih je pokolebalo. Bez riječi su izmijenili nekoliko pogleda. Mi smo bili toliko gladni i smrznuti da se uopće nismo cjenkali. Naša ponuda je bila zaista širokogrudna, tim više što je bila na području gdje se nije moglo ama nikako zaraditi prave novce. Vrlo brzo obojica muškaraca su rekli da će rado izaći vojsci u susret i naći će nešto. Jedan je uzeo rance s čuturama i flašama i izišao iz kuće, a drugi nam natočio rakije u čaše od senfa i odlomio komade kruha ispečenog ispod peke. Dobili smo i dva komada sira i Boršić i ja mogli smo se ostati grijati zauvijek. Više smo žvakali i pili nego pričali. Domaćin je rekao da imaju pristojne kuće u nekom selu, da su ondje ostala djeca koja idu u školu i neke žene da im kuhaju i paze na njih, a žene s predškolskom djecom došle s njima u planinu. Ima ovdje posla za sve. Okopavaju i neku zemlju, uzgajaju povrće, kadikad netko ode do najbližeg naselja po sol i slično.

Onaj koji je otišao po rakiju se vratio. Donio je i tri koluta sira od tako kilu i pol, dvije kile. Pošteno smo platili, pa su nam poklonili i dobru četvrtinu kruha, dovoljnu da se zasite svi koji su nas čekali. Boršiću i meni se zapravo uopće nije žurilo da krenemo, hranili smo se i pojili, ali se nikako nismo mogli opustiti da bismo zaista uživali. Kao prvo, domaćini su neprestano imali svoje sjekirice pri ruci, a iznenada mi je sijevnulo da je svaka od pušaka koje su nam ležale u krilima vjerojatno bila skuplja od svega što su naši domorodci imali u planini, ne računajući ovce. Nismo sumnjali da su vješti s tim sjekirama, dva brza udarca su bila dovoljna da nas zauvijek rastave od života. Bez muke su nas mogli pokopati nedaleko, baciti u neku vrtaču da nas nikada više nitko ne pronađe ili ostaviti da nas divlje zvijeri raznesu. Pored toga među vojnicima su se iz smjene u smjenu prenosile legende o nekima „prije tri ili četiri generacije“ koji su nađeni priklani na straži, a oružje nestalo. Kako god, te primisli su bile dovoljne da je i nama jedna ruka bila uvijek blizu obarača.

Ispričali smo im o medvjedu kojeg su vezisti primijetili u blizini. Nisu se nimalo uzbudili. Pouzdavali su se u pse i svoje sjekire, medvjedi (i vukovi) u okolini su očito bili uobičajena pojava, a lako moguće su ipak imali neku lovačku pušku ako zatreba.

Put prema nazad je protekao lakše i brže nego dolazak. Proplanak smo lako našli, telefonsku žicu na drugoj strani bez problema, uhvatili smo se za nju i ugrijani i okrijepljeni prolazili kroz potpuni mrak kao kroz park. Ipak, nisam se mogao osloboditi opterećujućih misli. Bilo je to krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Drugi svjetski rat je završio prije nego smo rodili, prisjećanja na njega bila su uglavnom prigodno-ritualno-površna; da bi mogao izbiti neki novi rat bila je nevjerojatna pomisao; bili smo – iako vojnici – do grla uronjeni u mirnodopsko raspoloženje, a ipak je situacija u kojoj smo se našli bila dovoljna da se probude zvjerski atavizmi. Protrnuo sam kako bi sve izgledalo da je bilo ratno vrijeme bez obzira bismo li bili na istoj strani ili jednoj od suprotstavljenih. Nije se dogodilo ništa više od toga da smo kupili rakiju i sir i dobili kruh, ali smo dobro osjetili tu izoliranost daleko od svega koja omogućuje da se dogodi bilo što i nestane bez traga. Da li bi nas neki dobar tunel strave u nekom cirkusu isto i jednako podučio?

Bilo je toga što nas je život u vojsci podučio, a da je vrlo teško ili nemoguće definirati i izreći. Iznad svega, ja sam izišao s dvije čvrste doživotne odluke: bilo što bilo u životu, vjerojatno ću uvijek imati krov nad glavom i nešto za pojesti, pa još ako me zdravlje iole posluži, meni će preostati samo da po svaku cijenu osiguram dvoje – prvo, nikada neću živjeti bez partnerice kojoj će intimnost biti jednako nužni kao meni i, drugo, što god se događalo u životu više nikada, nikada, nikada neću dozvoliti da se smrzavam.