…..

.

.

1.

NADA JE BUDUĆNOST PRIJE BUDUĆNOSTI

.

Odveć lako se priviknemo na bijedu, jer bijeda se skriva u malim stvarima, i uvećava se – začuđujućom brzinom. Bijeda je, u stvari, vječna, ona je dijalektičko naličje kapitalističkog sjaja. Siromašnima više ne pomaže ni što su goli i bosi, ne pomaže im ni što o svome siromaštvu šute, oni su uvijek sredstvo, nikad cilj, padaju šaptom, prikovani uz kapital, sami sebi stranci, imaginarni promatrači tehnološke iracionalnosti. Partneri u uživanju ujedno su i partneri u bijedi. Kritika moralnosti kategoričkog imperativa u uvjetima klasnog društva, riječima Marxa i Engelsa, glasila bi: „Taj zakon uvjetuje akumulaciju bijede koja odgovara akumulaciji kapitala. I tako je nagomilavanje bogatstva na jednom polu u isti mah nagomilavanje bijede, mučnog rada, ropstva, neznanja, podivljavanja i moralne degradacije na suprotnom polu, tj. na strani klase koja svoj vlastiti proizvod proizvodi u obliku kapitala“. Liberalna buržoazija povremeno poseže za simboličkim poklonima, „ganuto, uzima na znanje oskudicu“, otvorena za sve više interese čovječanstva. Ali, nešto nedostaje, ono spekulativno: identitet mašte, teorijskog i praktičkog, odnosno čin kojim se uspostavlja novi svijet ili način života. Mašta, sjedinjujući osjetljivost i um, čuva zabranjene preodžbe slobode, postaje ‘produktivna’, jer postaje praktična i vodeća snaga u preobrazbi stvarnosti. Mašta, kao strategija napuštanja svijeta činjenica, kao nagon opreznog optimizma, i dokolica, kao Terra utopica; dokolica, kao Terra incognita. Nedostaje utopijska savijest, spasonosni smisao anti-ideologijskih ljudskih aktivnosti, gorčina negacije. Nedostaje nada u ono što nikad nije bilo, ono različito-od, ali je zato na putu da bude. Nedostaje angažirana slutnja, usmjerenost na ono-što-još-nije, ono još-ne-moralno, utopija. Isuviše bahato odbacujemo utopiju smatrajući je paralenim svijetom, nadsvijetom, ideologijom revolucionarnog preobražaja svijeta, još-ne-svjesnim, još-ne-postalim, odsutnom prisutnošću, dojmom slike. U-topos, to je mjesto koje je nigdje i svugdje, baš kao i svaka osoba. Egzistirajuća napetost osobnosti afirmaciju sebstva ostvaruje instinktivnom ili dijalektički inteligentnom utopijom kroz upućenost na drugoga. Za nekoga je sve možda samo san, patnja materije koja se smiješi, ali za mene nije. Ja, postavljen u odluku, upravo sada i ovdje živim „od“ prošlog i „za“ buduće kojim negiram sadašnjost. Nekima, u zajednici ljudi označenoj kao društvo slobodnih, sve je prepuno smisla i značenja, ali meni nije. Ja žudim za daljinom, i za nečim što je strašno, ali pleše – bez koraka. Ja žudim za nečim što radosno juriša na distopijske vjetrenjače, Zimske dvorce ili Nebo – da, Nebo, jer Nebo se osvaja na juriš, sve ostalo je sretna svijest u barbarstvu potreba, sve ostalo je beznadno, nadam se. Jer nada je, frommovski rečeno, stanje bića, unutrašnja spremnost na intenzivno aktiviranje bića perspektivnim aktima fantazije. Tamo gdje nada prestaje, tu se život završava. Samo se nadom – i militantno optimističkim odnosom spram objekta nade – može otvoriti prostor novuma. Isuviše oholo okrećemo leđa nadi, ljepoti nade, afektu očekivanja, snazi slutnje, anticipirajućem znanju, potrazi za sebstvom i autentičnim odnosom spram onog „sada“. Želimo li se nadati? Znamo li se mi uopće nadati? Ako „ne“, trebamo li naučiti nadati se? Jer, nada ne dopušta propadanje! Nada ne dopušta antiutopiju! Nada je budućnost prije budućnosti. Ili, kako bi rekao Gajo Petrović: „U širem smislu nada je čovjekova svijest ukoliko ona prekoračuje ono dano zakoračujući u budućnost, u nešto još nepostalo. U užem smislu ona je djelotvorna spoznaja ljudskih kreativnih mogućnosti, spoznaja onog što čovjek kao čovjek može i treba da učini. U najužem smislu ona je docta spec, ono što bih najradije nazvao mišljenjem revolucije. Nada je čovjekova revolucionarna svijest, savjest i spoznaja, odlučnost da se revolucionarno mijenja postojeće“. Nada ne dopušta otuđenje. Nada ne dopušta samoponižavanje i ponižavanje drugih. Otuđenje je općenito oznaka za stanje u kojem se postojeći odnosi doživljavaju kao nepromjenjivi, kao činjenica i nužda, a sloboda se razumijeva kao kontemplacija ili spoznata nužnost. Premda ne znamo što zapravo hoćemo, govorimo i djelujemo kao da zapravo sve znamo. Predmet etike i utopije je identičan, odnosi se na usmjerenost na najviše moguće dobro, odnosno osobu, ali ne kao ono što treba činiti nego kao ono što treba biti. Što nam je,dakle, činiti? Ne učinimo li dovoljno, kajemo se. Pogriješimo li, snosimo odgovornost i krivicu. Kako snivati budan?, kako prekoračiti vlastitu propast?, kako ostvariti nemoguće, odsutnost „biti“? Kako sanjati prema naprijed, preko granica snova, s onu stranu infantilne zloće, s onu stranu „pato-filije“? Kako ne postati slika stvari koju mrzimo? Privlači nas idealno, na isti način kao znanje, na isti način kao kritika, rekonstrukcija i transformacija. Čuđenje zbog nesklada naših misli i toka svijeta dovodi nas do imperativa spoznavanja toka toga svijeta. Biramo, ili čulna sreća bez slobode, ili sloboda bez sreće. Oni koji izaberu slobodu zauvijek žale za okovima. Čovjek je dan samome sebi, a nada se savjetu i intervenciji neke više sile. Distopija je stanje kada članovi nekog društva „žele“ ono što „moraju“. „Tradicija je revolucija pokojnih, revolucija je tradicija budućih.“ Život tradicije je ljepota, a njena egzistencija je kontemplacija. Jezik revolucije je pjesma, a njen rad je igra. Schillerovski rečeno, čovjek se igra samo ondje gdje je u punom značenju riječi čovjek, i samo je ondje sasvim čovjek gdje se igra. Vrhunac naše originalnosti nije naša individualnost, nego naša osobnost, a nju možemo realizirati samo ujedinjujući se u bekompromisno miroljubivo i koegzistirajuće zajedništvo. Tek tada ćemo moći pisati poeziju kakvu želimo, koju nikad nitko nije čitao, tek tada ćemo moći snimati filmove kakve želimo, koje nikad prije nitko nije vidio, i samo tada ćemo moći skladati glazbu kakvu nikad nitko nije čuo. Problem zabranjene sreće problem je okrutnosti, neutažive opijenosti za uništavanjem, brzim herojskim djelima. Materijalizam anarhističke sreće zahtjeva kidanje lanaca ma koliko oni šareni bili. Neka sve bude zajedničko, neka plodovi rada pripadaju svima. Nerepresivni poredak u svojoj je biti poredak obilja. Samo je poredak obilja spojiv sa slobodom i srećom i – Dionizovim rogovima. Sloboda nije unutar nego je izvan borbe za opstanak. Kada kažemo: „Što je stvarno to je umno“, mislimo reakcionarno. Kada kažemo: „Što je umno to je stvarno“, onda je to revolucionarno, zato jer je um, koji može misliti drugačije od postojećeg, time također stvaran. Dobro je ono što je nužno, kaže Mumford, a ono što je nužno nije, zapravo, mnogo dobara. Zahtijeva se i ljubav, i to bezuvjetna, u situacijama u kojima samo nagađamo tko smo. Ali, ni tu ne prestaje san. Na koji način vratiti sreću kolektivne ataraksije, odnosno ostvariti federalno društveno stanje nerepresivne civilizacije malih komuna u kojoj načelo uživanja i načelo stvarnosti nisu međusobno proturječni? Odgovor glasi: „Velikim odbijanjem“ tehnološke racionalnosti kao tehnologizirane opresije i osudom stvarnosti koja više nije sadržaj bezbrojnih nevolja proletarijata, već je pobuna umjetnika u stvarnosti koja je izgubila svoju ozbiljnost, svoju vlastitu hijerarhiju. Jer želja za nadilaženjem bola i iskustvom užitka utjelovljuje nadu za novim i kvalitativno drugačijim načelom stvarnosti. „Nesuglasnost, kaže nam Ranciere, ne označava sukob između onog tko kaže bijelo i onoga tko kaže crno. Ona je sukob između onoga tko kaže bijelo i onoga tko kaže bijelo, ali ne misli na istu stvar ili ne shvaća što drugi kaže o istoj stvari kada govori o bijelosti“.

.

2.

MI SMO ONO ŠTO JOŠ-NISMO I ZA TO PLAĆAMO CIJENU

.

Mi već jesmo, kao ljudi, to što još-nismo. Ne znamo tko smo, što smo, kamo idemo, što nam je činiti, što nas pokreće naprijed, prema čemu, ne znamo zbog čega vjerujemo u dobar a ne u loš ishod, odnosno da li se istinski čin kreacije dogodio na početku ili se ima zbiti na kraju. Dok „metafizika pita: Što i kako nešto jest?“, marksizam postavlja pitanje: „Zašto je upravo to i tako, a ne možda drugo i drugačije?! Bloch je svoj utopijski sistem izgradio oko bitka koji je nedovršen, kojemu nešto nedostaje, koji je u svome nesavršenstvu još-ne-bitak. Budućnost proizvodi prošlost i sadašnjost. Samootuđivanje čovjeka otuđivanje je od budućnosti. Tek na prevratničkom društvenom, političkom i umjetničkom rubu, tek ondije će se ostvariti istinski i životvorni poredak bruto društvene sreće, poredak koji ne niječe interese pojedinca i društva, nego ih štoviše potvrđuje i dovodi u sklad, u besmrtnost, u višu ljudsku moralnost. Iz „kmetstva“ civilnog društva proizašli su „fedusi“ inovativnih dokoličara iz čega će jednoga dana nastati oni koji ne samo da nemaju nikakve nadnice ni posjeda, nego nemaju nikakve milosti ni prema kapitalistima, ni prema radikalnim hedonistima, ni prema vegetirajućim radnicima. Figuri otuđenog i prekarnog intelektualca koji bi prodao rođenu mater za šačicu privilegija, ne misleći na druge, suprotstavit će figuru „intelektualaca okrutnosti“ izvan vrtloga historije. Njihova konkretna okrutnost je okrutnost ljubavnika, disciplina brige i darivanja, mržnja spram prisile rada. Oni se smiju glasno i viču hrabro jer su smijeh i svetkovina zadaća i sloboda inovativnog samouspostavljanja općih zakona akumulacije, odnosno, kontraefekt suvišnosti rada u stanju sveopće grabeži i rata svih protiv svih. Dokoličarite, bezobzirno dokoličarite – u tome su svi proroci i Mojsije. Nije samo matematika univerzalna, univerzalna je i glazba. Svijet valja uglazbiti, svijet ne treba stajati na nogama niti dubiti na glavi, svijet treba disharmonično rezonirati da bi ga otplesali sjedeći ili ležeći. „Svijet je“, Kaže nam Kangrga, „pretvaranje u ono drugo, proces identičan s postajanjem čovjeka čovjekom, a to je upravo povijest kao događanje čovjeka i njegova svijeta u njihovoj uzajamnoj djelatnoj apsolutnoj otvorenosti. Stoga se može reći: povijest je zapravo jedini istinski i iskonski čovjekov svijet kao osvojeni, proizvedeni i uspostavljeni duhovni horizont slobode ili specifično ljudsko događanje.“ Onaj tko ne ostvaruje vlastite kreativne potencijale ostaje na razini prošlosti i sadašnjosti, ostaje konformističko i metafizičko biće u zaboravu vlastite potencijalnosti. „Čovjek dakle ostaje ograničen tako dugo, dok svojom vlastitom djelatnošću kao samodjelatnošću, dakle već kao samosvjesno biće, ne prekorači tu svoju granicu kao bitnu ograničenost pukog preživljavanja, a to može samo ako sebe shvati i samoodredi kao – slobodno biće! Kad bismo sada to historijski konkretizirali, značilo bi to: prekoračivanje granice kapitalizma za volju procesa u komunizam!“ Komunističku hipotezu treba ponovo izmisliti, odnosno, uglazbiti. Upravo tako počinje prevladavanje politike, velikim obećanjem, egalitarnim perfekcionizmom, velikim odronima mašte i novim partiturama – giljotinama. Najradikalnije prekoračivanje svih granica socijalističkog, komunističkog, humanog, nehumanog, posthumanog ili transhumanog svijeta napuštanje je Sunčevog sustava i potraga za inteligentnim oblicima života po dalekim galaksijama. Što je svemir veći veća je i vjerojatnost da život negdje u svemiru doista postoji ali time je i manja vjerojatnost da ćemo ga i otkriti. „Voyageru“ su trebale dvije godine da stigne do Urana, tri i pol godine do plavih oblaka Neptuna i Tritona. „Challenger“ je eksplodirao na samom početku misije. Nikad ne ispadne kako se nadamo. Ali hrabri smo i idemo dalje u golemoj kozmičkoj noći. Socijalizam nije nikakva ‘vrijednost’. A ako je već riječ o vrijednosti, onda je njegova jedina ‘vrijednost’ u tome da ukida svaku pozitivnu i postignutu vrijednost i teži k boljemu nego što već jest uspostavljajući bitak u kojem se filozofija pretvara u povijest, mišljenje u volju, teorija u praksu. Utopijska je svijest ona koja se ne podudara s bitkom što je okružuje. Politika počinje „odmrzavanjem konkretne utopije“ u malim školama za napuštanje svih snobovskih i diletantskih pravila. Odmrzavanje revolucije pretvaranje je apstraktne u konkretnu utopiju. Budućnost utopije pripada okrutnim glazbenicima koji komponiraju na način glazbe sfera što se čuje kao tišina. Ili, kako bi rekla Lydia Tar: uobičajene metafore koje se koriste za objašnjenje glazbe temelje se na ideji da je glazba jezik – iako tajan. I na taj tajnoviti način svet i nespoznatljiv. Ovi radosni zvukovi koje proizvodimo dovode svakoga od nas u najprisniju blizinu božanskog. To nešto rođeno samim titranjem zraka, nimalo je drugačije od ptičjeg pijeva. Budućnost utopije pripada intelektualcima okrutnosti i autsajderima što za ljubav glavu gube, koji umiru kad ljube. Vrijeme i prostor za ostvarenje pravde, slobode i jednakosti uvijek je upravo sada i ovdje. Hesselovim riječima “Stvarati znači oduprijeti se. Oduprijeti se znači stvarati.” Izlazeći na ulicu odupiremo se stvarajući, i treba ostati na ulici onoliko dugo dok ne prekoračimo granice vlastite epohe, dok ne postanemo subjekti istine. Treba ostati na ulici do trenutka kad se odlučimo, činom angažmana, suočiti sa svijetom koji je loš, nepravedan, premrežen sustavima dominacije, izrabljivanja, moći i nasilja, koje se mora prekinuti, osporiti i transformirati. U tom trenutku moramo krenuti od etičke brige, jer nema ljudskih prava bez prava životinja, nema feminizma bez ekologije, i nema antirasizma bez antikapitalizma. U društvu katastrofe sve je dopušteno. Ne radi se o tome da se spriječi devastacija prirode nego da se procijeni, odnosno, odredi dozvoljena vrijednost, odredi ono čuveno „minimum“ koje upravo znači da je devastiranje dozvoljeno. Isto je i sa nasiljem, isto je i sa trovanjem. Zahtjevi za nenasiljem, netrovanjem i nedevastiranjem iracionalni su i apstraktno utopijski. Magija dozvoljene vrijednosti permanentna je isporuka normativa masovnog zagađivanja, egoizma, sebičnosti, pohlepe. Ako se utopija pita što je dobro za razvoj spontaniteta osobe, distopija se pita što je dobro za razvoj funkcionalno specijaliziranog sistema. Koliko možemo podnijeti, koliko dugo možemo trpjeti, želimo li biti ili ne-biti? Treba izaći na ulicu i ostati na ulici onoliko dugo dok ne zapamtimo da je slobodan razvoj svakog čovjeka uvjet slobodnog razvoja svih ljudi, da nikad ne zaboravimo da je svaki čovjek odgovoran za sve ljude, da nikad ne zaboravimo da je čovjek čovjeku budućnost, da slučajno ne bismo zaboravili koliko je demokracija krhka, i kako se stalno za nju treba boriti. Ako je moć raspršena u mnoštvu mreža moći putujuće sadašnjosti, otpor je jedino moguć u mnoštvu lokaliziranih strategija, u mnoštvu lokalnih-svakodnevnih revolucija. Ono što će biće biti, nužno se mora uzdignuti na temelju onoga što ono još-nije. Za demokraciju se treba boriti na način stvaranja javnog prostora u kojem se neprestano bore istina i laž, na način permanentnog prekoračivanja granica moralnih indignacija; ili badiouovski: za demokraciju se treba boriti na način stvaranja javnog prostora u kojem ostvarujemo sreću plativši za nju cijenu.

.

3.

TRIJUMF EROSA KOJI SIJE I AMORA KOJI ŽANJE

.

Iz ontološkog Raja klasnih borbi bježimo u ontičku nedovršenost ratova diskursa. Sukobi normi proizvode politiku i političko organiziranje. Nevolja je temeljnih ljudskih prava civilnoga društva u doba svih mogućih ratnih prijetnji i katastrofa kapitala poziv svima na uključivanje u javni društveni prostor. Pritom se uzima za normalno ne raspravljati o „legitimnosti“ okrutnosti jer živimo u dogmatskom drijemežu nastrano tolerantnih liberalnih demokratskih društava koja fašizam i nacizam ne smatraju primitivnim i barbarskim nego posljednjim i najvišim dosegom civilizacije i kulture. Najvažniji je sastojak svake matrice nadmenosti, bila ona rasna, kulturna, ekonomska, vjerska – okrutnost. I baš sve oko nas je okrutno, a najlegitimniji predstavnici okrutnosti su prije svih filozofi, zatim umjetnici, pa oni marginalizirani i isključeni i na kraju ljubavnici. Filozofi si to bogom dano pravo na okrutnost pripisiju prisnim odnosom sa svijetom ideja koje sjaje u radu pojma; umjetnici su okrutni jer sam apsolutni duh isijava svoju prisutnost posredovanu čulima; a oni siromašni duhom i praznog želuca svoje temeljno pravo na okrutnost svakodnevno spravljaju u napetosti između vlastitih snova i neprijateljskog okruženja, odnosno oni sami sjaje malim srećicama nastalim u izmicanju permanentnoj pogibelji, u protestu sebstava protiv samih sebe; a ljubavnici, oni nisu ni s ovog niti od ovog svijeta, oni su radosni sjaj vječnosti u trenutku, tragična slika sreće u komičnoj nesreći, gaze sve pred sobom, nevino i bez krivice jer – ljubav je slijepa. Tu su i okrutnosti imaginacije, okrutnosti čarobnih slika; to su genijalne okrutnosti koje su nužne da bi krivci osjetili krivicu jer nema užitka bez osjećaja krivice. A što reći o institucionaliziranoj okrutnosti birokratskog aparata, vojske, policije, sudaca, pedagoga, poduzetnika? Ili, okrutnosti prema samima sebi, okrutnostima iz požude, proždrljivosti, bijesa, ponosa, škrtosti, zavisti, lijenosti – lijenosti kao bolesti na smrt, odnosno stavu koji zna što je dužnost ali čini sve da ne učini nikad ništa. Treba proglasiti višak subjektivnosti odbijanjem viška potiskivanja, konceptualno mišljenje sebe u činu samorefleksije kao jedinu nadu u iskupljenje; pravo zlo ne prebiva u višku subjektivnosti kao takve, nego u njenoj ontologizaciji, njenom ponovnom upisivanju u neki globalni kozmički okvir viška imaginarnog – viška realnosti pod budnim okom Velikog brata. Već od De Sadea pretjerana okrutnost ontološki je pokrivena Prirodnim poretkom kao Vrhovnim Bićem Zla. Genij je okrutna inteligencija što djeluje poput prirode. Priroda čovjekove prirode umjetni je život digitalne bioslike u prostoru virtualnosti kojim je dokinuta razlika prirode i kulture. Skandaloznost slike zamjenjena je aktualnom euforijom novih tjelesnih pokreta. Danas više nego ikada treba naglasiti da istinska etička pozicija kombinira univerzalnu praktičku strast za onim što još-nije s militantnom, izdvojenom pozicijom angažmana u borbi; istinski univerzalisti nisu oni koji propovijedaju globalnu toleranciju za razlike i sveobuhvatno jedinstvo, nego oni koji su aktivni u strastvenoj borbi za proklamiranje istine koja ih je angažirala, istine udruživanja u kojoj je slobodni razvoj svakog pojedinca uvjet razvitka za sve. Distopijska katastrofa u ratovima čudovišnih shizofrenika protiv karikaturalnih paranoika posljednja je prilika za misterij novog početka, utemeljenje nove i bolje zajednice ljudi, idealnog grada – atenskog polisa, rimskog urbusa, pariške Komune, Grada Sunca, svijeta bez nepravdi. Nakon invazije „Realnog katastrofe“ i trenutne kapitulacije Simboličkog, Imaginarnom je preostao još samo bijeg u šumu digitalne tehnologije iz koje će, iz sna o želji Drugoga, nastati nova mreža horora buržoaske državne mašinerije i mitova o autsajderima, klošarima i boemima s društveno svjesnim milijarderima osuđenima na uspjeh, i infantilno promiskuitetnim polubogovima koji zarađuju predobro u umjetničkoj simulaciji sadašnjosti. Ili, kako bi rekao Benjamin: „Umjetnost se bori protiv postvarivanja tako što omogućuje da okamenjeni svijet govori, pjeva, možda i pleše. Zaboravljanje prošle patnje i prošle radosti olakšava život podložan represivnom načelu stvarnosti. Za razliku od toga, sjećanje potiče poriv za svladavanjem patnje i za trajnošću radosti. No, ta moć uspomene estetska je dimenzija utopije – suspregnuta bol zasjenjuje samu radost.“ Izgradnja istinske društvene zbilje trijumf je ničega, dijalektički prevladano proturječje tehnologije, sretan završetak kada utopija više nije potrebna, kada čovjek postaje umjetnikom i umjetničkim djelom, odnosno trijumf „Erosa koji sije i Amora koji žanje“.

.

4.

POTRAGA ZA LOGOSOM KONKRETNE UTOPIJE I EROSOM UČENE NADE

.

U djelu Princip nada, Bloch piše kako počinjemo prazni: „Mičem se. Odmalena se traži. Bude se naskroz pohlepan, viče se. Nema se što se hoće. Mnogo čega hoće se više. Ali, učimo se i čekati. Jer ono što dijete želi, rijetko stiže u pravi čas. Štoviše, čeka se i samo željenje, dok ne postane jasnijim. Dijete poseže za svačim, ne bi li našlo što misli. Opet sve odbacuje, nespokojno hoće saznati, a ne zna što. Ali već tu živi ono svježe, drugo, o čemu se sanja. Kasnije se grabi valjanije. Želi se onamo gdje se živi znamenitije.“ Kao mali, postavljao sam neobična pitanja, čudio sam se svemu, igrao sam se crtajući konje. Crtanje je, kao i slikanje, iznenadno iskrsavanje na nekim drugim mjestima. Na tim konjima galopirao bih u sigurnost pustolovine, u zaboravljeno bratstvo. Putujući tako poetskim krajolicima sretao sam Indijance o kojima sam znao malo ili ništa. Zajedno smo uvježbavali umjetnost razgovaranja o onome što do tada još nismo doživjeli, iskušavali smo sami sebe, izbavljali jedni druge iz nevolje. Najviše mrzimo prosječnost kad smo mali, ne podnosimo baš sve. Na putu od škole do kuće uvijek sam bio netko drugi, pobjednik, pun nečeg dolazećeg, zazivajućeg, velikog nemira. Gotovo nikad nisam plovio, rijetko sam, maštareći, letio. Najradije bih skupljao male grlice koje bi pale iz gnijezda i hranio ih dok ne odlete. I pse sam često dovlačio kući, mačke nikad. Djed Luka je imao velikog sivog mačora. Bio bih presretan kad bi mi prišao, jer nikome nije prilazio, lovio je miševe i nije se mazio. Čim bih ispružio ruku da ga pomazim odmah bi me ogrebao a ponekad i ugrizao. Bojao sam ga se i volio ga ali slava života kojem sam jurio već je kucala na vrata i ja bih mu od srca oprostio sve što mi je učinio. Želio sam vlastiti život, po svemu različit od odraslih, i bolji, naime „rokerski i istinski“, filozofski. I zato Marcuse kaže: „Ako je smisao filozofiranja činjenje istine vidljivom i ako istina ima bitno egzistencijalni karakter, onda nije samo filozofiranje način ljudskog egzistiranja, već je i filozofija, po svom smislu, egzistencijalna“. Filozofija se može udružiti samo s revolucijom, filmom i glazbom, ako želi otići gdje ljudska noga nije kročila, ako se želi strastveno služiti mudrošću. Svijet treba promijeniti, ali ne bilo kako, nego revolucionarno. Najotmjenija tvornica revolucionarnih snova je film. Film nas, diktaturom slika, ne oslobađa od nečega, nego za nešto, za progresivnu beskonačnost iluzija protiv iluzija. Film i glazba posljednja su utočišta utopije. Film i glazba kao estetski etos organizirajući su princip novog društva, društva kao umjetničkog djela nastalom u društvenom procesu proizvodnje. Film i glazba ukidaju bitak sabirući vrijeme, zgušnjavajući vrijeme u zaustavljeni ljudski trenutak, u revolucionarno događanje, u novu formu znanja o stvarnosti, u bespoštednu kritiku svega postojećeg. „Čovjek mora biti kritičan“, kaže nam Gajo Petrović i nastavlja: „Ovim ‘mora’ ne želim izraziti nikakvu vanjsku prisilu, pa čak ni neku unutrašnju moralnu obavezu, nego samo odnos bitnog uvjetovanja: kritičnost je jedna od pretpostavki čovječnosti. Drugim riječima, čovjek je čovjek između ostalog upravo toliko koliko se kritički odnosi prema društvu u kojem živi, prema drugim ljudima i prema samome sebi. Čovjek koji se ne bi kritički odnosio prema ljudskom mediju svoje egzistencije, životario bi na nivou životinje, mašine ili robota. Prema tome, ukoliko je čovjek čovjek, on je također kritičar sama sebe i svog su-čovjeka. Isto tako, ukoliko je čovjek čovjek, on je nužno i predmet kritike, svoje vlastite i drugih ljudi, čovjek je ‘među ostalim’, ali bitno, kritičko i samokritičko biće. Čovjek koji bi mogao da živi bez kritike i samokritike bio bi savršeni i za sva vremena završeni bog. Čovjek koji bi mogao da živi bez kritike drugih ljudi, bio bi bogom nadahnuti, svima superiorni genije“. Kino i koncertna dvorana platonove su spilje koje ne napuštamo, nego im se vraćamo da bi participirali u demokratiziranoj dijalektici, odnosno suvremenoj edukaciji. Spuštam nebo na zemlju. To je inače posao filozofa, ali oni ni da čuju. Uvodim red u apsolut. Znači, pojma nemam što radim. To je inače posao anarho-nihilista ali i oni su odjurili negdje za nečim povezanim s erotikom, bez muzike. Radi se o proširenom pojmu umjetnosti, odnosno proširenom pojmu gladi kao utopijskoj gladi za proširenim pojmom umjetnosti, proširenim pojmom slike protiv proširenog pojma „neprijatelj“ koji tendira radikalnom zlu – samoljublju kao odredbenom razlogu volje. Zato i onaj tko se ispričava da nije ništa učinio (i tu nalazi argument ili izgovor za svoju tobožnju nevinost ili nekrivnju) za Hegela je zao, i to upravo zato što nije ništa učinio, da bi svojim djelom ili tim činjenjem pridonio ukidanju postojećeg zla. U tom smislu onda onaj koji ‘ništa ne čini’ snosi krivnju za to, jer nije još ili neće da bude na nivou ljudskosti kao svoje prave biti – samosvijesti – samodjelatnosti kao slobode. Tek, prekoračenjem bitka metafizike kao zla, Kantovom emancipacijom etike, odnosno trebanja, nastaje procijep u polju bitka, nastaje revolucija kao mogućnost jedinstva bitka i trebanja u spontanitetu. Maštam o slobodi u kojoj su svi ljudi umjetnici, ali bez umjetničkih djela. Maštam o stvarnoj jednakosti svih ljudi u svijetu razvijenom do perfekcije. Biti aktualan znači biti u odnosima sa različitim mogućnostima, od nedovršenog do dovršenog, u svijetu unutar kojeg nije moguće ne-djelovati. Mogućnost drugačijega ne može biti zahvaćena razumom koji je organ sabiranja znanja o danim predmetima spoznaje. Svijet budućnosti ne može biti predmetom kontemplacije – njoj pripada samo prošlost. Razumu je ono buduće skriveno. Neostvarivo je postalo nužnost. Proizvodnja sebe i svijeta počinje maštom, odnosno na početku bijaše budućnost. Općenito, možemo reći, praksa je proizvodnja novoga maštom, stvaralačko nadoknađivanje čovjekovih nedostataka, neprestano uspostavljanje svijeta kao svog zavičaja. Praksa je samoužitak, revolucionarno iskušavanje smisla svog života, postajanje čovjekom, moć ljudskog bitka da oslobodi samog sebe, bitak svega ostalog bića, a time naposljetku i bitak svijeta u cijelosti od otuđenja. „Kada sanjam“, govorio je moj prijatelj Srđan Glavurtić, „ja uvijek idem do kraja“. Tako je, na svoj način, bio u stanju ljubiti dugo, zapravo jedino. Tim je strahom od straha, linijom najmanjeg otpora, kompenzirao gubitke, vraćao svima milo za drago, prevelika lijena kukavica za zlo, bezazlen i prelucidan za dobro. Utopija je san nove povijesti u kojem pregorijevamo svoje snove. Utopija se mora odvojiti od sna da bi bila revolucionarna preinaka svijeta, da bi osudila zbilju „protumačene situacije“ u ime ideala, da bi stvorila uvjete za izbavljenje u budućnosti, u „drugoj prirodi“ koja je čovjekova jedina i prava priroda. Čovjek nije ono što već jest, nego ono što još nije. Ono što nije „tu“ za znanost uopće ne postoji, za znanost je nezamislivo. Ono što je moguće zamisliti koncept je mogućnosti svijeta kao ljudskog djela i mogućnost radikalnog čina kao jedinstva bitka i trebanja. Sanja se i o tijelu koje sve zna i sve može ali o tome šuti. Da bi bio revolucionaran san se mora odvojiti od zbilje. Ili, kako bi rekao J.M.Palmie: „Sanjare se može tolerirati, utopiste – nikako“.

.

5.

ONO ŠTO JEST NE MOŽE BITI ISTINITO – UTOPIJA NEĆE ONO ŠTO HOĆE

.

Nitko ne želi ostarjeti. Ali, svi žele živjeti što dulje. U uvjetima neumne zbilje ili izostanka istinske zbilje žena predstavlja nadu, muškarac utopiju. Rađamo se kao filozofi, živimo kao proizvođači i konformisti, i na kraju, kao ljudi koji se nikada nisu prestali nadati u traženju nečeg novog, još uvijek ne znamo što smo ono stvarno htjeli, i što nipošto nismo htjeli? Pristati na pesimizam znači pristati na pisanje znanstvenih radova, čitanje bajki, slušanje opera, i gledanje porno filmova. Prvi katastrofalni gubitak tla pod nogama počinje veselom rastavom od vlastite prošlosti. Počinje doba propadanja, snebivanja i čuđenja, užas nepoznatog pred kojim smo nemoćni. Shvatimo da smo smrtni, puni dalekog entuzijazma, shvatimo da se život više ne zove „sutra“ i da uskoro nikome nećemo biti potrebni, samotni u samoći sa samim sobom, odbacujući nevažno – otmjeno. Tek nam je Leibnitzov diferencijalni račun omogućio da se beskonačno male vrijednosti mirovanja mogu misliti kao beskonačno male veličine gibanja, kao beskonačno mali impulsi predočavanja svijesti, kao nezamjetni osjeti. Pa ipak, bez snage imaginarnog čak i nadanje biva otužnim. Pretpostavlja se uspravan hod, jedno stanje veće životnosti. Pretpostavlja se ljudska sreća i ljudsko dostojanstvo u uvjetima nemogućnosti samoostvarenja ili uspostave smislenog života, transcendentalno beskućništvo. Pretpostavlja se znanje besmislica i brbljanje, neuništiva radoznalost, ogovaranje, i govor. Govor je utopijski, govor kao ono „Sve“ ljudskih mogućnosti na djelu. Govoriti o utopijskom utopijsko je samo. Prava riječ u krivo vrijeme i je i nije utopijska riječ. Brbljanje razmiče, razgrće, uz napor i naprezanje koje je već bljesak, blještavilo nastajanja, donošenja odluka, od-lučivanja za prostor još-ne-prostora kao prostora ljudskog, stvaralačke dokolice. I još, brbljanje kao putovanje, hitanje naprijed prema svjetlucavom nigdje. Loše putovati znači kao čovjek ostati pritom nepromijenjen. Istinski dodir sa svijetom otkriva svijet i nas, nedovršenost njega i nas. Nema utopije bez kritičke utopijske svijesti, utopije kao realne mogućnosti, odnosno vjerojatnosti da nastupi ono nevjerojatno. Nema kraja utopije bez ostvarenja Ničega ili Svega, bez ostvarenja kula u oblacima ili „samo“ oblaka u praznim džepovima. Kada stvarnost postane nestvarna, nestvarnost može postati stvarnom. Konzervativna misao ne stvara utopije. Ona je po svom ideološkom sadržaju u harmoniji s postojećim poretkom, sa sretnom egzistencijom, onom egzistencijom u kojoj se sloboda ne pojavljuje kao opreka nužnosti. Bez težnje za novim, bez volje-za-utopijom, bez težnje za nadilaženjem samoga sebe u što savršenijoj formi, da iz Ja dosegne do Mi, čovjek prestaje biti čovjekom. Carstvo slobode ne sadržava opet neko carstvo razbojničko-pojedinačne slobode. Jedini sadržaj carstva slobode sama je sloboda, sklad i solidarnost, zajednički plan i organizacija proizvodnih tokova, život svih. Čovjek sanjari iz ontološke nedovršenosti, to dnevno sanjarenje je anticipiranje, stanje slutnje prožeto glađu kao temeljnim egzistencijalnim nagonom za idealnom zajednicom i svijetom – svijetom koji je na putu da bude. Studenti i mladi klica su nade i istina alternative, odnosno sposobnosti za skok na kvalitativno novi stupanj civilizacije. U današnjoj institucionaliziranoj netoleranciji prisutan je jedan smjer posebno sračunat za netoleriranje bilo kakve istaknute individualnosti. Ljudi ne samo da su osrednji u intelektu, nego i u sklonostima: nemaju dovoljno snažne ukuse i želje koje bi ih natjerale na neobične poduhvate, te stoga ne mogu shvatiti one koji ih imaju. Zagovaraju – ništa ne treba snažno željeti. Njihov ideal karaktera je biti bez ikakvog obilježja karaktera, ugušiti sve istaknute odlike, biti tolerantan prema netolerantnima. Potrebna nam je distanca i refleksija, a ne emfaza i osjećanje. Potrebna nam je estetska forma pobune protiv načela stvarnosti, protiv lijepe duše, protiv nevidljive ruke, protiv bezinteresnog gledanja. Subverzivna umjetnost hoće ono što neće. Utopija neće ono što hoće. Savršenost utopijske moralnosti mora se premjestiti u beskonačnost jer, kada bi ona stvarno nastala, moralna svijest bi se ugasila. Čovjek se aktualizira igrajući se. Kada se igra ne misli, a kada misli ne igra se. Marcuseovski rečeno: „igra je neproizvodna i nekorisna upravo zbog toga što ukida represivne i izrabljivačke osobine rada i slobodnog vremena; ona se „tek igra“ realnošću“. Glad prisiljava na rad, a taj rad iscrpljuje i uništava jednako kao glad. Carstvo slobode počinje u stvari tek tamo gdje prestaje rad, s onu stranu same materijalne proizvodnje. Pa ipak, kada je opažanje onda je i rad. Ono što je Kraljevima kruna ljudima je opažanje – opažanje kao rad, rad u dokolici, montaža atrakcija, revolucionarno maštanje. Subjekt u svijetu također je svijet. Jedini istinski svijet je svijet kojega još nema. Jer, ono što jest ne može biti istinito. Budu li svi ideali valjano izdani i svi idoli propisno ismijani, život stiže tamo gdje nikada nije bio – kući. Život stiže kući spavajući, poput Odiseja koji stiže na Itaku i zove se Nitko.