1

Vrlo važan dio ove knjige je pri kraju, gdje Lovrenović/Jablanović govori o svojoj/Jablanovićevoj političkoj sudbini u školskoj i studentskoj dobi kada i službeno postaje osoba s „kartonom“, tj. dosjeom i političke policije i one u JNA jer mu je otac „nestao“ 1945. bio ustaša. Zbog toga na služenje vojnog roka biva poslan u kazneni bataljon u zabačenom Kolašinu u Crnoj Gori, zbog toga biva podvrgnut višesatnom ispitivanju političke policije kad podnosi zahtjev za izdavanje putnice te, konačno, na osnovi jedne policijsko-političke spletke provodi i nekoliko dana u zatvoru u Banjoj Luci. Te vrlo plastično napisane stranice važne su kao literarni dokument da je u socijalističkoj Jugoslaviji postojao relevantan, makar „nevidljiv“ dio stanovništva koji nipošto nije živio kao ostali: naime pod pritiskom prismotre. Te stranice važne iz barem dva općenita razloga. Prvi se tiče aktualne današnjice kada se uvriježilo pozlaćivanje slike Titove Jugoslavije, sad već i u generacijama koje je nisu u njoj živjele, a svodi se na sliku države u kojoj su građani jednaki, imaju iste šanse, u svemu bazičnom osigurani, pa je ta država jamčila ambijent pravednosti a društvo bilo društvo sretnih ljudi. Za to pozlaćivanje unatrag na velikim dijelovima teritorija nekadašnje Jugoslavije dakako da danas postoje vrlo dobri razlozi, no pozlata ostaje samo to. Ona prekriva sliku državne i društvene realnosti koja je bila prilično drugačija. Drugi razlog zbog koje su te stranice o Jablanoviću/Lovrenoviću važne zato jer otvaraju pitanje koje je to razdoblje u 20. stoljeću kod nas bilo neko dobro doba. Jesu li to bile godine Prve Jugoslavije?. Kako to definitivno nisu bile godine između 1914. i 1918., 1941. i 1945. te 1991.-1995. (na Kosovu do 1999.), koja su to onda dobra doba bila, te za koga i na kojim geografskim širinama? Lovrenović, strogo usredotočen na prilike i dramatis personae u obitelji Jablanović kroz tri generacije čitaoca 2022. godine ne htijući pita o nečem krajnje kompleksnom: kronologiji interakcija između općeg (kolektivnog, političkog) i ličnog, privatnog te obiteljskog u smislu u kojem je obitelj osnovna stanica društva. U meni je, naime, prateći Lovrenovićev nečuveno dramatičan tekst, već nakon nekoliko stranica u počeo teći ‘film’ o mojim bakama i djedovima, ocu, majci, tetki, ujacima i stričevima i dakako sebi samom, jedan moj unutarnji, komparativni ‘film’. Kako Lovrenović u ovom tekstu nigdje ništa ne poopćava – ne ‘filozofira’ što bi roman zatvorilo – on je pun izravnih okidača. S čudnim efektom za čitaoca da se sa zadnjom stranicom završavaju dva teksta, njegov roman i čitaočev kontra-‘film’. Barem je meni bilo tako.

2

Dva lika Jablanovićevog oca. Jedan je ustaša i, sasvim je jasno, on će kao takav obitelj povući u propast. Drugi je pak Jedan svijet fragilnog kontinuiteta življenja u malom kozmosu sjeverne, sjeverozapadne Bosne, kontinuiteta nota bene kroz tri politička, kulturna i ekonomska sistema, koji nije izdržao čovjeka Ustašu. Ustaše, kao i nacionalsocijalisti u Njemačkoj i Austriji, počinili su u kratkom vremenu, u samo par godina, takva zločinaštva da su u povijesti koja se broji tisućljećima ostali pojmom i konkretnim slučajem ljudskog i političkog zla samog po sebi: a Jablanovićev otac je to bio, navukao zlokobnu uniformu prvog dana, u njoj otišavši u bijeg i zadnjeg. Ništa, dakle, razvidnije no da to mali svijet dugoga trajanja jedne obitelji iz bosanskog gradića nije mogao podnijeti i razbio se u paramparčad. O tome govori ovaj roman, ali kako je to gledano iz kuta jedne obitelji, U sjeni fantoma spada u jedan pod-žanr tisućljetnog Događaja (nacionalsocijalizam, holocaust), onaj o back-fieru na same obitelji tih ljudi-Naciocioalsocijalista, ljudi-Ustaša. To je u usporedbi s mega zločinom, nacističkim globalno, ustaškim za nas lokalno, mala priča o tome kako su na dugi rok, generacijama i nepopravljivo razorene i obitelji samih protagonista zločina, odavno mrtvih ili naprosto kasnije umrlih: u nepojamno dalekoj Južnoj Americi, u SAD-u ili Kanadi, u Španjolskoj ili, zahvaljujući slučaju kod kuće, u Austriji, Njemačkoj, Jugoslaviji, Rumunjskoj, čak i u Francuskoj, da ne nabrajam. Pod-žanr: izlaženje na kraj s Ustašom poslije, ocem, djedom, stricom, jednom nasljeđenom sjenom. Literarnim žanrom također, publicističkim, knjiškim, a zove se još desetljećima nositi a činjenicom da se prezivaš Goering ili von Schirach. I Ivan Lovrenović zadržava se u tom smislu na ocu ustaši mladog Jablanovića, strašnom liku sa strašnom sjenom: je li okrvavio ruke, pita se sin s dvadeset ili trideset godina. Je li njegova smrt, smaknuće ili skapavanje nakon Križnog puta od Slovenije do Vršca na rumunjskoj granici bila i opravdana, logikom njegovih zločina. Okrvavio ruke, mada to obitelj nije znala. Je li samo kod kuće bio blag i dobar muž i oca?

Bilo bi to dovoljno za jedan uznemirujući, mučan roman. Da junak Jablanović, pregledavajući par – doslovno nekoliko – zaostalih dokumenata i fotografija te kratkih, skoro kriptičnih usmenih svjedočanstava iz najuže obitelji nije rekonstruirao i jedan drugi lik tog ustaše, pisanog s malim u. Lojalnog građanina i lojalnog državnog službenika. Iz nekoliko potvrda i svjedodžaba se vidi da se otac u Kraljevini Jugoslaviji ponašao potpuno konformno, bez zamjerki jugoslavenskih nadleštava u bilo kojem pogledu, a posebno frapantno i kao vojni obveznik, koji ne samo da je vojni rok ‘otrpio’ nego uspješno apsolvirao tečajeve za kraljevske niže rezervne oficire, s odličnim ocjenama i karakteristikama, koje na vojnome srpskom danas paraju uši. U sređeni skromni i nenapadni građanski život vratio se praktički gotovo ‘s činom’. I kao takav odazvao se i pozivu, mobilizaciji, kraljevske vojske kad je u travnju 1941. Jugoslavija te je napustio tek usred njenog kaotičnog sloma i rasapa te vratio u Zagreb gdje su živjeli njegova supruga i on. Postavši sad preko noći građanin NDH (koja je obuhvaćala i cijelu njegovu rodnu Bosnu). I opet, preveden u takav status, ponaša se isto. Čin biva zamijenjen ustaškim, posao dobiva u endehazijskom državno-upravnom aparatu, ali bez nekog osobitog ideološkog militantizma, barem ne u obitelji ili zgradi u kojoj stanuje. Odaziva se i na posljednji poziv ustaške vojnice odnosno Hrvatskih obrambenih snaga na povlačenje prema Austriji, za tu priliku oblači uniformu, što je inače tih dana rijetko činio. Partizani i Rusi bili pred gradom i znalo se da je ‘sve gotovo’.

Mladi Jablanović tako ostaje s dva moguća odgovora. Uz lik oca ustaše možda okrvavljenih ruku, dakle hipoteke svih hipoteka, ocrtava se lik lojalnog građanina, činovnika, za ustaška vremena gotovo apolitičnog. Jablanović kao sin ostaje u sferi tog možda; roman ništa ne razrješuje, ne dodaje ni oduzima. Sa svim vanjskim i unutarnjim opterećenjima Jablanović-sin mora krenuti u vlastitu biografiju po vlastitoj mjeri i mjeri društvenih okvira još jedne kontradiktorne i nimalo lake države. Ali on u biografiju ne kreće nakon katarze, glasovitog nultog časa, i s odgovorima u džepu, nego s velikom dvojbom u sebi. Za pisca Ivana Lovrenovića tu bi bilo prostora za puno romana, interpretacija, obrata i peripetija, no ne. Roman prezentira problem kakav je, gotovo suhim materijalom kakav je ostao, a čitaoca, interpreta, ostavlja samog koliko je sam i Jablanović.

Inače, U sjeni fantoma nije roman o ocu i sinu. On je roman o Jablanovićevoj majci: portret jedne udovice pa tek onda, ako se baš hoće, majci i sinu. No, roman je i ostaje temeljno polifon.

3

Sakriveno na kraju knjige u bibliografskoj napomeni Ivan Lovrenović definira ovaj roman kao četvrtu knjigu iz ciklusa koji počinje s Liber memorabiliumom u dvije varijante, prvom i drugom izdanju, a nastavlja se Nestalima u stoljeću. Što bi, za sada, po autoru bila tetralogija (makar meni nije jasno zašto u nju nije uračunao i monumentalni Ulazeći ) a po žanru i prosedeu varijacija na temu i materijale, pa bi Lovrenović bio srodnik povjesničara Miroslava Bertoše koji sebe opisuje kao scriptora ludensa jer svoje povjesničarske tekstove u nekim knjigama nanovo koristi odnosno stavlja u drugačije kontekste; Bertoša se ‘igra’ na temu koja je njegova, Istra. Misli li Lovrenović i na svoje velike srodnike i u glazbi, velike kompozitore na čelu s Johannom Sebastianom Bachom, on ne kaže – napomena je tek ‘bibliografska’, a zapravo je pogovor – no analogija s glazbom je odviše očigledna. Uz to, on tu kaže da se ta knjiga i sama sebe piše, to jest napisala već četiri puta odnosno da je jedna nedovršiva proza. Možda će se ‘sama’ napisati i peti ili šesti šesti put? Konačno, unutar Lovrenovićevog opusa pred nama je prozni work in progress, kao primjerice slikarsko meandriranje, rad na meandrima Julija Knifera.

To je bez sumnje točno, ali ja sam roman pročitao prije svega kao kontrast velikoj – i opsežnoj – autobiografiji Ulazeći u Varcar i kao autorovo oslobađanje romanom. U sjeni fantoma je korak u fikciju, korak u slobodu tako reći. U slobodu i osamostaljenje likova također, koliko god da je materijal dijelom ili štoviše mahom dokumentaran. Roman je potpuno autonoman, zatvoren sam u sebi, čitalac ne treba nikakva znanja o prethodne tri-četiri knjige, niti autor na njih upućuje. Vezivno tkivo priče naime odviše je jako, pogotovo jer se sve više, naročito pod kraj, ispostavlja kao éducation sentimentale, izričito Jablanovićeva edukacija sentimenata (duše) i uma. Starinskim rječnikom, ovaj roman je samostojna jezična umjetnina. Sve svoje referencije ona ima isključivo u literaturi – i kao imanentna debata o romanu (nadasve kroz polifonost) i kao debata s njegovim tradicijama. Ulično rečeno, baš može biti briga čitaoca za referencije na autorov opus i veze s njim. Još uličnije: što i zašto bi to išta značilo švedskom ili japanskom čitaocu?

A kad smo kod lovrenovićologije: sa Sjenom fantoma se ispostavio i kao vrhunski romansijer. (Što je meni osobno bljesnulo, kao potencija, u nekim pasažima u eseju Bosanski Hrvati.)

No za to djelo vrijedi i naslov jedne druge autorove knjige, Pripadati i ne pripadati. U sjeni fantoma nesumnjivo pripada ciklusu o kojem je riječ, i to po svemu, ne samo po Lovrenovićem shvaćanju i intenciji. Tko ga inače čita, njemu je to više nego jasno. Ali po sebi on ne pripada nego sebi samom, poetički, strukturno, imanentno, unutrašnjom konzistencijom i samocentriranošću, svaki si za to može odabrati pojam koji mu je iole prihvatljiv. Meni se radi samo o nepripadanju, što je druga riječ za biti sam.

4

Aura, ono opčinjavajuće ovog romana je u uzaludnosti. Pamćenje je posebna stvar. A tko ne zapisuje – a tko zapisuje u djetinjstvu i ranoj mladosti, i što se uopće zapisuje sa 16 ili 18 godina, da je padala kiša? – na terenu je čiste neuronske materije, vlastite, doslovno zakona iz neurologije i u najboljem slučaju psihe. I jedna i druga znanost kažu, na primjer, da se čovjek sjeća samo dobrih stvari. Ugodnih. Kad je Slavko Goldstein pisao svoju autobiografiju „1941., godina koja se vraća“ piše i o selektivnom pamćenju, no misli na svojevrsno naknadno ideologiziranje pamćenja, ispravljanja i ponderiranja doživljenog unutar piščevog referentnog okvira unatrag. (Eva Grlić, koja pamti suhoparno, što joj se objektivno dogodilo, je zamalo jedinstveni fenom, u knjizi napisanoj u visokoj životnoj dobi, ona podjednako drži onoG što je bilo loše i što je bilo lijepo.) Jablanovićev/Lovrenovićev problem je dublji, on se oslanja na ‘neurološki’ materijal, glasove, slike i vrlo rane osjećaje, koji je krajnje sklizak i svakako subjektivan, to u najstrožem smislu riječi. Lovrenović piše na očigled autobiografski roman ispod Cogito, ergo sum, kao cogito, ergo esse Jablanović, jer taj lik razvija na im-presijama, svojim i tuđim, koja, kao kod majke, jesu kazivanja sa svim zakonitostima pamćenja, pa čak i onog što se želi reći, što je oportuno s obzirom na slušaoca. Aura je ogromna, i ona potpuno usiše čitaoca. Naime, rekonstrukcija Jablanovićeve éducation sentimentale nije stavljanje u okvir, povijesni ili na opipljivoj, ‘objektivnoj’ pozadini predaka, već se pred čitaočevičim odvija gradnja likova i svjetova, imaginiranih, razvijenih iz praktički ničega. Oko Jablanovića, koji je još i najrealističniji lik romana, uzdiže se jedna virtualna kulisa unutar koje je fantom-otac samo krajnja točka gdje ‘gradnje’ nema a, zanimljivo, Zagreb je tu najkonkretniji, dok je sve bitno virtualno, kriptično: grad V., Did i Majka. Čak je Banja Luka, jedno od ključnih mjesta radnje, predstavljena samo kroz Crnu kuću, zatvor. Autorova gradnja iz jedva čega doseže vrhunac u Didu, djedu, njegovim monolozima i dijalozima, uzrečicama i filozofijama, jer kao petogodišnjak ili destogodišnjak Jablanović/Lovrenović ih sigurno nije zapisivao. Dakle čista literatura. Ivo Andrić je za svoje romane i portrete brižljivo istraživao arhivsku i povijesnu građu, Lovrenović u romanu polijeće pak ni iz čega.

Koji po kompoziciji, i opet za razliku od Andrića te pola stoljeća nakon njega, roman ispisuje kao misao o simfoniji, la pensée symphonique. Uostalom sa odvojenim stavcima sa svojim harmonijama, basovima, Prokofjevovim forteima, pastoralama, Mahlerovim neizvjesnostima i tugama, jednim requiemom (djedu) i jednim stabat mater te, kao da je to u prozi naravno, tišim i glasnijim temama i motivima koji se vraćaju. Daleko je to i od montaže proznih atrakcija i od sigurnih terena konvencionalnih naracija gdje ‘zbunjeni’ autor ‘rafinirano’ poteže konce unaprijed tipičnih atipičnih likova.

5

Izostanak Sarajeva – Jablanović ili Lovrenović, roman ili autobiografija. Naravno, više je nego sugestivno pročitati U sjeni fantoma kao autobiografiju. Ivan Lovrenović je već dugo poznata pa i emblematska ličnost kulture Bosne i Hercegovine, njen istraživač, komentator, putopisac i lutalac, analitičar i također njen pjesnik, reklo bi se nekad: dakle autor fiktivnih djela, na primjer jednog kazališnog komada. On je te unutarnje zemlje Bosne i Hercegovine emblematski integralist i, recimo, duhovni ideolog. To ide tako daleko da i privatna biografija – ‘life and beeings’, ‘la vie’, ‘ Leben und Schicksale’ – tog javnog čovjeka igra stanovitu ulogu, simboličnu: s dramom spaljivanja njegovih rukopisa nakon okupacije stana, iznuđenim egzilom iz Bosne i Hercegovine, kratkotrajnim, te njegovim svojevrsnim ‘stolovanjem’ u Sarajevu, stolovanjem za pisaćim stolom, pod lampom, u nekom od anonimnih stanova gdje možda samo malo duže gori svjetlo. U Sarajevu, centru i poprištu, ‘kamenu kušnje’ bosanstva kao condition humaine, ljudskog stanja. Nije Ivan Lovrenović tu neka romantična iznimka, fizičko, građansko mjesto boravišta u duhovnom životu Bosne i Hercegovine/’Sarajeva’ ima svoja specifična velika značenja. Enver Kazaz u Sarajevu tokom i unatoč dugogodišnjoj opsadi Sarajeva sastavni i relevantni dio kulturnog i duhovnog stanja te nacionalne kulture; Enver Kazaz je program. ‘Ostanci’ – istrajavanje na principu – kao i odlasci iz ‘Sarajeva’, a to znači iz Bosne, također su ogromne teme kulture zemlje o kojoj govorimo. Meša Selimović i Ivo Andrić u Beogradu, Nikola Šop u Zagrebu, bosanski književnici u Kanadi i Francuskoj. Autor romana Život s fantomom, u svojstvu ‘Ivana Lovrenovića’ nameće se tako per se tom tekstu, roman se čita u sjeni njegove javne, simbolične, poznate ličnosti. Percepcija, kulturno uvjetovana i kvazi neizbježna, kaže dakle da je roman U sjeni fantoma zapravo U sjeni Ivana Lovrenovića, odnosno da je protagonist i dramatis persona Jablanović Lovrenović. Dakako, legitimno je ne moći se osloboditi te masivno uvjetovane percepcije jedne priče, no onda idemo u apsurd: da je Proces Kafkin proces, Povratak Filipa Latinovicza Povratak Miroslav Krleža a bolovi i nesanice Mehmeda Sokolovića Bolovi i nesanice Ive Andrića u Berlinu, Beogradu ili gdje je već bio.

‘Norveški’ čitalac to ne može uskliknuti: Jablanović, pa to je Lovrenović! (A, uostalom, ni Krleža koji se nije nikad maknuo iz Zagreba, s likom ‘Latinovicz’ je, ako je uopće mislio na nekog konkretnog ili čak sebe, onda na putnika Antuna Gustava Matoša. Panonca, koji se tada, alegorijski, vratio iz pustih ‘Pariza’ ravno – u blato. Norveški čitalac shvaća, međutim, o čemu je roman, panonsko blato ili Jablanovićev gradić V. je naime isto što i suri fjord s vrletima a u dnu je stisnuto, mrzlo ribarsko mjesto. Takva mjesta postoje i u Japanu. Ribarska ili ona tiha, gdje se zaprežu volovi.

Autobiografski opterećen ili motiviran, roman o Jablanoviću je to izvjesno. Samo, govoreći o literaturi, čitajući i slušajući ju, treba se razlikovati između autorskih iskustva i linearno (auto-) biografskog. Inače završavamo u romanu s ključem, kao kod pisca jednostavnog kroja Ivana Aralice, gdje se političar zove Stipe Mesić Besić, a Vesna Pusić valjda Gesna Kusić, ili tako nekako – nemam pojma, takve stvari ja pod nadnaslovom Ivan Aralica, pisac, nakon druge, treće stranice odlažem. Ne interesiram se odviše za to je li Dante bio u paklu ili se Charles Baudelaire stvarno opijao i kurvao po Parizu.

Da skratim. U podnaslovu Lovrenovićeve knjige piše ‘roman’ – a ne ‘jedan roman’ ili nešto takvo aluzivno, patetično ili slično. Drugo, u nesumnjivom auto-biografski nadahnutom romanu o Jablanoviću nema Sarajeva, konstitutivnog za Ivana Lovrenovića, njegov ‘lik i djelo’ u najkonkretnijem biografskom smislu.

U tom pogledu u tekstu postoji zapanjujući pasaž, rečenica, u kojoj Jablanović kaže, bio sam u Parizu, Washingtonu i Montrealu, ali ja sam iz Varcara, pišući ga ‘V.’ Nema Sarajeva, Vrh-Bosne. Autor je svoj alter ego Jablanovića otpustio u autonomiju. Slika i zvukova, dijalekata, djetinjstva i mladalaštva, ‘dokumenata’ koji su unutarnji, jedne unutarnje Crne kuće, Jablanovićeve.

Ivan Lovrenović, U sjeni fantoma, Službeni glasnik, Beograd 2022., 191 str. Urednik Gojko Tešić