Milan Mladenović je posthumno proglašen počasnim građaninom Sarajeva.

Gradonačelnica Benjamina Karić i aktuelna gradska uprava su ovom gestom pokazali (a to je sebi priželjkivao i Milan Mladenović u svojim stihovima) da Sarajevo može bolje.

.

.

Bičevani vjetrom i ironijom vremena

slike se bude

bez reda i niza, nakrivljene

kao starih taraba kolje.

Tu je i eho glasova koji odzvanjaju dolinom

„grada koji je nekad bacao svjetla daleko,

grada koji može bolje“.

Početak je novembra, i godina je bremenita danima,

koje je uskovitlao ledeni vjetar u sumraku.

Vjetar koji oživljava sjenke mrtvih vremena i

kovitla ih po betonu ispred pustih zgrada i haustora,

te ga valja po tamnom pločniku, po kojem

se naziru otisci stopala duhova, anđela i

ljudi koji su odavno zaboravljeni,

ali su enciklopedije ulica upamtile njihove korake.

„Sarajevo od blata i snega“, djetinjstva davnog

kristalna sjećanja i Sarajevo u

ogledalu u kojem se ogledaju nevidljive sjenke, i

slike izronjene iz dubina Vremena.

Ponovo ponavlja sebi, mada ponestaje volje:

„Ovo je grad koji je nekad bacao svjetla daleko,

ovo je grad koji može bolje“.

Sarajevo „kristal u sjećanju“ produbljuje vrijeme,

uklanja pregrade pamćenja, oduzima godina breme.

Nižu se u slike, bez broja i predznaka,

ali bogate duhom,

koji živi van tijela i van materije, a

hrani se „soli i kruhom“.

Evo i Tina posljednjeg boema,

„glupa ga čeljad obukla u cunje“,

nešto mrmlja („Neka nova tema?

Nano, još „mirođija“ dodaj,

za pjesnika čorba se sprema),

dok strpljivo, nekad „čežnjom“ zvani,

tramvaj čeka.

Sa Alifakovca i Babića bašte, kao

da začu pijetla.

Prerano je zakukurikao, pomisli:

„Završit će u loncu, daleko je zora,

ne čuh ezan i ne viđoh jutarnja svjetla“.

Šapat njegov tihi, vjetar

poput lišća kovitla pustim ulicama grada,

„grada koji je nekad bacao svjetla daleko,

grada koji može bolje“.

Nižu se slike, bez broja i predznaka,

ali bogate duhom,

koji živi van tijela i van materije, a

hrani se „soli i kruhom“.

„Sarajevo od blata i snijega“, stihovi i slike

iz djetinjstva Milana Mladenovića.

„Sarajevo kristalna sjećanja“ pamti snove,

prohujale dane i dječije poglede.

I duh pamti, davno rođen

da bi postojao vječito i

obnavljao se u nevidljivom obliku.

.

„OVAJ GRAD JE NEKAD BACAO SVJETLA DALEKO, OVAJ GRAD MOŽE BOLJE“… (Stih iz pjesme „Sarajevo“, benda EKV)

.

Marko Raguž, Sarajevo, proljeće 2023.