Prije pet godina dobila sam Nagradu za životno djelo grada Đurđevca. Bila sam polaskana i sretna, što se vidi na mom licu, a svečanost pamtim i danas. Darivali su me prijatelji: najljepši dar nosim oko vrata, tirkiznu maramu od svile, oslikanu rukom Liljane Dirjan. Upravo smo se bile pronašle, poslije dugo vremena, u srdačnom obnovljenom kontaktu, dopisivanju, planiranju. Također, u to vrijeme cvao je Barnagor, u dotjeranom i lijepom okolišu. Đurđevac je počeo dobivati novo i gizdavije ruho. Moje obljetničko PETOKNJIŽJE bilo je na putu, rađao se PJESKO, pješčani dječak, stvarala moja prva izložba, otvarali su se putevi prema odredištima u koja sam oduvijek željela otputovati. Nekako, mogu reći da su mi to bile “zlatne godine”, pune vreline, intenziteta i sjaja, koji je bio neporeciv.

To, što se dogodilo poslije, nije poštedjelo ni mene ni druge. Korona, kriza, traljava politika, zastoji, plitkost javnoga života, nestanak hijeratičnosti (trijumf prosječnosti), sivilo, bijeda, otrcanost, tjeskoba, sumnje, razdor, potresi i gubitci, tuga pregolema. Sablasno mi se obznanila misao iz Shakepearea:” Mi znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti”. Na našem licu ne piše da ćemo biti nesretni, usamljeni, ostavljeni, poharani. U srcu još nema praznine, kamo će kapati gorke vijesti, da nam je dvanaestero bliskih odnijela smrt: cijeli jedan “apostolski stol” za Posljednju večeru. Lile, Miranda, Daša, Irena, Vesna, Đurđa, Barbara, Dubravka, Sead, Ivan, Đuro. Ne, ne želim nabrajati: neke je vjerojatno moj um sakrio od mene, prebolno je to, preplavljuje me očaj.

Nismo pripravni za odlaske i smrt, za urušavanje, odricanje, otpuštanje. Naši svijetli momenti gube bitku s demonima tame. Nekako, sve odlazi na drugu stranu, s našima voljenima, koji su i svjedoci onoga što smo bili, što smo željeli postati. Ti rastanci i ta “samrtna proljeća” oduzimaju mi snagu i entuzijazam. Pišem, to je jedino što umijem solidno učiniti, rastajem se sa stilom i dostojanstvom, no jedino što zaista želim jest da naučim vještinu zlatokrpa (kintsugi), da ove pukotine zatvorim dok sam još tu, pa ta posvjedočim onima koji su otišli, da nisu živjeli uzalud i da ljubav i lijepa sjećanja, usprkos svemu, preživljavaju vrijeme, tu zatorničku silu nad krhkim ljudskim trajanjem.

.