Dušan Gačić – Slikar u potrazi za novom stvarnošću (Strip)

Slikar Dušan Gačić, na kulturnoj sceni Zagreba pojavljuje se ranih osamdesetih godina avangardnim stripovskim uradcima odmaknutim od prijašnjih šablona.Od početka samosvojni pristup i izraz u mediju stripa izdvaja ga iz trendova komercijalnih izdanja ali i iz projekata poput novog kvadrata koji tada vladaju autorskom stripovskom scenom. Za razliku od narativnih i unaprijed određenih shema, Gačić kao potpuni akter kulture novog vala i medijskog, time i vizualnog oslobođenja, u svojim stripovima poetskom imaginacijom ističe slikarsku, filmsku i književnu tradiciju nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit) raspolućenu između ekspresionizma i magijskog realizma koja se dvadesetih godina XX. Vijeka pojavila kada i pokreti poput nadrealizma i dadaizma. Taj je umjetnički izraz kasnije snažno utjecao na socijalistički realizam čiji je jedan od važnih autora u nas bio i čuveni strip majstor Andrija Maurović, Gačićev intimna i stvarna inspiracija. No, za razliku od Maurovića i njegovih stripovskih priča, Gačić kao slikar duboke intime u svojim stripovima ne predstavlja ništa drugo do svoj vlastiti svijet, točnije njegov doživljaj. To je ujedno i bitan i nepokolebljiv umjetnički doprinos našoj likovnoj umjetnosti, stripu i kulturi koji se može vidjeti u prikazanim radovima ali i u monografskom izdanju strip knjige ”Trilogija: od bezvremena do nevremena”.

Monografija donosi najvažnije cikluse stvaranja Dušana Gačića: Dnevnik, Grad u mraku i Kuća paukova, sve iz osamdesetih godina. Autentični i iskreni u težnji odbacivanja bilo kakva romantičarska idealizma i s neskrivenim nabojem verizma često izražena dijalektikom crnog i bijelog, izdvojenog i ne do kraja završena crteža, slikar ne skriva razočaranje neuspjehom socijalnih promjena, revolucije, vladavine birokracije i policije (partije). U to doba Gačićev je strip prepoznat i objavljivan u kultnom časopisu mlade beogradske avangarde ”Vidici”, ali bez šireg utjecaja na tadašnje društvo. U tom pogledu i ova izložba i monografija nastojanju su da se na neki način ispravi i nepravda prema autoru koji je cijelo vrijeme guran u zapećak hrvatske kulture često neprepoznat i zanemarivan od bitnih institucija. Ujedno, sada je prilika da se uistinu vidi da je značenje osamdesetih i cijele te generacije koja je promijenila dotadašnju sliku svijeta kompleksno i dakako, neizvedivo bez recepcije percepcije autora poput Dušana Gačića.

.

Marijan Grakalić