U popodnevnim satima 1. travnja u popunjenoj kino-dvorani Doma omladine u Beogradu, u okviru Martovskog festivala, kao redatelj dugometražnog filma “debitirao” je Igor Galo, glumačka zvijezda jugoslavenske kinematografije, koji je nakon 1993. gotovo zaboravljen od strane redatelja u Hrvatskoj.

No, pustimo to na stranu.

Galo je u 100 posto vlastitoj produkciji snimio film kojim se na autorski i na “svoj” način oprostio od yu-filma i pulskog festivala kakav je postojao do 1990.

Premijerna projekcija dokumentarca podužeg, ali upečatljivog naslova ADIO YUGO FILM, ADIO YUGO FESTIVAL, ADIO JUGOSLAVIJA…VIDIMO SE U SLIJEDECEM RATU bila je, slučajno ili namjerno, u dvorani “Amerikana”.

Film nije dosadan, film je intrigantan, film je to koji će izazvati razna, vjerojatno i suprostavljena mišljenja, ali film kojeg treba vidjeti. Pošteno urađeni projekt, s puno originalnog arhivskog materijala. I otkriva nepoznate stvari iz povijesti Pule, pogotovo iz njenih početaka.

Jednom riječju, ok film.

Film o festivalu i o kinematografiji koji je bio svjetski važan, odnosno europski vrijedna…

Prijem filma u dvorani “Amerikana” je bio – odličan, prisustvovalo je podosta filmaša, a Gala je “gledala” u “Amerikani” i gdja Tanja Miličic, ravnateljica pulskog festivala.

Pitanje svih pitanja koje se nameće – da li će se Galov film prikazati na 70. Puli?

Koliko mogu vidjeti, zasad hrvatski mediji “šute” o ovoj premijeri !?

Po meni, da živimo u normalnom svijetu i da djelujemo u normalnoj kinematografiji takvo pitanje bi bilo suvišno – ovako, predlažemo u najmanju ruku da se ovaj film (“kompromisno”) prikaže kao drugi film u Areni, jedne od festivalskih večeri.

Meni osobno je subota bio vrlo “intenzivan” dan u Beogradu, ali ipak sam u onim minutama i satima kada je nedjelja “zamjenjivala” subotu stigao da – valjda najstarijem debitantu u dugom metru na ovim prostorima – nazdravim, u dobrom društvu: Lordana Zafranovica, Ratka Orozovica i Stipe Ercegovica.

I da ne zaboravim, navijam da se za razliku od proročanskog naslova remek-djela Žike Pavlovica DOVIĐENJA U SLIJEDECEM RATU (iz 1980.), ipak ne realizira zakljucni dio Galovog naslova VIDIMO SE U SLIJEDECEM RATU…

Njegov film je jasan krik protiv tog scenarija…