Sada kada odlazim,

umoran sam vraški i

nered koji osjećam

ne može se opisati,

riječi mi pune glavu

i padaju na pod.

Ako je Bog na našoj strani

zaustaviće naredni rat…

.

SIMFONIJA OFARBANIH JAJA

.

One najljepše “slike” iz djetinjstva su u našem sjećanju mutne, neodređenih boja i oblika, razbijene su u odsjaje i bljeske, a u nama one izazivaju osjećaje sjete ili tuge. Estetika u sjećanjima može imati i boju – jer su sjećanja prelivena različitim i raznobojnim nijansama i tonovima. Možda i jeste sve to preliveno nijansama patetike, ali pošto su za mene sjećanja glavni izvor lijepog, onda ono uvijek ide uz tu vrstu patosa. A patetika u književnom djelu – ukoliko nije prenaglašena – ne mora nužno biti suvišna. Svako djetinjstvo i svaka mladost je nostalgična i romantična – i kako vrijeme prolazi njen estetski potencijal sve više raste i postaje snažniji i izraženiji. Moglo bi biti da se zaista kroz sjećanja najintenzivnije doživljava život. Kroz ona koja su spoj iskrivljenih vizuelnih opažaja, boja, mirisa i naših unutrašnjih osjećaja, čije su zakonitosti drugačije od uobičajenih. Sasvim jasno, književnost ne može biti životnija od samoga života, ali kako jezik posjeduje mnogo veći potencijal prenošenja ljudskih osjećaja i doživljaja u odnosu na druge vrste umjetnosti, onda se može reći da književnost i sam život posjeduju identično tkivo. U oba slučaja se radi o Duhu čovjeka – koji teži da osmisli Svijet, Prirodu i Univerzum koji ga okružuje. U toj vječitoj potrazi za sobom, za proteklim vremenom i izgubljenim sjećanjima, čovjek se napaja iz tog dubokog bunara estetike koja je u svemu tome sadržana. O tome se može pisati beskonačno i uvijek različito (kao i o svemu drugome što potiče iz dubina naše svijesti). Treba samo naglasiti da je naša svijest jedno vrelo koje se treba svakoga dana istraživati – kako bi nam ona mogla ponuditi u punoći sav svoj potencijal. Čovjek koji ne koristi potencijale svoje svijesti koje je od Boga dobio na dar – on svoju svijest pretvara u jedan mrtvi hard disk koji mehanički doživljava svijet. Upravo čovjekova svijest je ono što ga čini specifičnim, i što od njegovog života pravi jednu jedinstvenu i neponovljivu avanturu. A to podrazumijeva i potragu za lijepim.

.

PRIPREMAJU LI NAM NOVU HIMNU – „HIMNU ZABORAVLJANJA SAMOG SEBE“

.

Hoće li u tom novom robotiziranom svijetu biti mjesta za naše lijepe običaje, za naše bajramske baklave i uskršnja ofarbana jaja? U sjeni se već vodi tihi rat za naše duše. „Jednog dana kad se „Nadčovjek“ pojavi on će gledati na ljude kao što mi danas gledamo na majmune“, pisao je proročanski filozof Fridrih Niče. Taj misteriozni Ničeov „Nadčovjek“ se pojavio. Svi to znamo, samo ne želimo ili ne smijemo da priznamo. Jesu li „vanzemaljci“ već među nama ili smo se mi sami pretvorili u te „misteriozne vanzemaljce“? Govore nam da ćemo uz pomoć moderne tehnologije postati čarobnjaci. Naučit ćemo da komuniciramo snagom svojih misli. Ljudi će putem implantata moći mentalno – bez riječi- da razgovaraju jedni s drugima i sa računarima. U taj novi prostor ćemo prenijeti i svoja sjećanja, misli i emocije. I sama umjetnost će postati potpuno drugačija od današnje. Odmah će se prenositi na štampač sve što budete u stanju da mentalno vizualizujete. Uz pomoć moderne tehnologije umjetnička djela stvorena u mašti direktno će se uzimati sa „izvora“ (iz glave) i odmah postajati stvarnost. Vještačka inteligencija će proširiti naše sposobnosti, omogućiti nam da postanemo stručnjaci za sve na svijetu, dati nam sposobnost da kontroliramo svoje tijelo i prirodu. Posljednja faza ovog nezaustavljivog procesa bit će odvajanje duha od tijela, kao u romanu Sinovi Atlantide Danijel Piret…

.