Naspavaj se,

odsudni brodovi uvijek polijeću u zoru,

kad nam je najteže pomaknuti se iz točke

koja nas je uglavila u svakodnevicu,

kad smo između svjetova,

zapravo u sjecištu vremena koja ne znamo razabrati,

pa mislimo da nam snovi navješćuju budućnost,

a ne ono iz čega smo došli,

što smo preživjeli.

Dok si budna

prešućuješ rane

kao da je tvoja sramota ono što su ti

drugi činili,

kažeš:

Trčala sam kroz šipražje i kupine

dok su druge smjelo hodile cestom,

pa sam zakasnila,

svu su ljubav potrošili na njih,

meni ostavili obećanja.

Kažem ti, dobro se naspavaj,

ne vidiš da oni nisu znali čekati,

nego su umjesto sunaca kupovali mutna zrcala.

Naspavaj se,

oči su sve što imamo,

kroz njih ulazi sve,

po njima nas prepoznaju i dok kopnimo.

Doći će brod preko vode koja zapravo lebdi,

tvoj brod

i bit ćeš poput Noine žene

koja je u svakom biću umjela prepoznati ljepotu

kako svijet ne bi prestao.