Dan kad je umro V. M. i Lijeva, lijeva, lijeva!

I svi su fitilji kratki i barut postaje vlažan.

Ne grme vatrene riječi, stih biva unatražan,

Iz knjige pjesama više ne grmi i ne sijeva.

.

To crno ždrepčevo oko, vilica ona gruba:

Muškarac pravi, macho, votka ide uz rasol.

Oblak u hlačama stupa, tinta vri preko ruba,

Ne treba njemu šinjel, šubara ni parasol.

.

Taj bi i da šamara, zalijeva hladnim tušem,

Javnom se ukusu ruga, nikome nije dobar.

Proganjaju ga žene, no tek pred Lili je skrušen,

A od mjeseci dvanaest strasno voli Oktobar.

.

Isključiv kakav je bio, umre sred zvjezdana trena.

No, da je volio ruže, publika nije znala.

Tek jedna barutna takva, grozotom natopljena,

Na košulji mu bijeloj grimizom procvjetala.

.