Ivan Lovrenović, uz osamdeseti rođendan

screenshot-2020-11-08-123614

Središnje djelo Ivana Lovrenovića je kulturna povijest Bosne i Hercegovina ‘Unutarnja zemlja’. U njoj zastupa misao o njene jedinstvenosti unatoč prividu različitosti između muslimanske, pravoslavne i katoličke kulture. Danas nitko tko se bavi Bosnom i Hercegovinom ne može zaobići to djelo, po kojem uostalom je poznat u Europi. Uz tu knjigu ide jedna manja i nedovoljno čitana, malo remek-djelo Bosanski Hrvati. Njih prati, odnosno okružuje stotine stranica putopisa i reportaža koje on naziva ‘obašašćima’. On je veliki putnik i ne piše promatrajući svijet s pisaćeg stola, iz svoje sobe. Jednako tako on je u punoj javnosti neumorno pišući male eseje i članke, često i političke. U njima zna biti neočekivano oštar i postojan. Tu je sin Miroslava Krleže, no još više brat svog Mostarca Predraga Matvejevića. Ljute javne svađe su u potpunoj suprotnosti s njegovom ličnošću. Svi koji su ga sreli znaju ga kao blagog, skoro šutljivog čovjeka koji više sluša no sam govori.

Objavivši do sada najmanje dvije tisuće knjiških stranica, Ivan Lovrenović je pisac Krležinog ili Andrićevog formata, ogromna pojava kako u bosanskoj tako i u hrvatskoj književnosti kojima on objema pripada. Ne samo formalno i ljepotom izričaja, već i biografski. Rođen je naime u Zagrebu i veliki dio djetinjstva i mladosti proveo na zagrebačkim pločnicima, u školama i na filozofskom fakultetu, a s druge strane je od glave do pete Sarajlija i Bosanac kakvog treba tražiti. Da je ta dvojnost i njegova unutarnja drama, ispisao je u dva romana, Liber memorabilium i netom izašlom U sjeni fantoma, u kojem je načeo tragediju njegove obitelji zbog toga što mu je otac bio ustaša. No, Lovrenovićevi romani su poglavlje za sebe, opet dragocjenosti koje bi tražile stranice i stranice komentara. Samo spomenuti može se i njegov kazališni komad o fratru Ivanu Jukiću i tek podsjetiti da je Lovrenović u drugoj polovici osamdesetih kao glavni urednik sarajevske Svjetlosti razvio izdavački program kojem tada u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji jedva da je bilo premca.

(Nenad Popović)