U listopadu 1921. godine Andriju Maurovića nalazimo u Sarajevu, gdje je upravo počelo s radom Narodno pozorište. U pozorištu Maurović je dobio angažman „glumca-pripravnika“.

O toj epizodi iz svog života, Maurović je više puta govorio u intervjuima koje je davao 70-ih godina. Najviše se referirao na činjenicu da je glumio u „Snu ljetne noći“.

Međutim, u arhivu Narodnog pozorišta Sarajeva ostali su zabilježeni podaci o 14 predstava u kojima je Maurović glumio, ali među njima nije i to uprizorenje djela Williama Shakespearea. Najvjerojatnije se radi o situaciji da je naknadno, možda pred samu premijeru, uskočio u glumačku podjelu, pa nije zabilježen.

U Narodnom pozorištu se u svojstvu „glumca – pripravnika“ (taj termin smo pronašli u knjizi Josipa Lešića o povijesti tamošnjeg pozorišta) zadržao nekih pola godine.

U 1921. igrao je u jedanaest predstava, a preostale tri na scenu su postavljene početkom slijedeće godine.

Bilo kako bilo, Andrija Maurović je kao kazališni glumac debitirao ulogom drugog lakeja u „Uobraženom bolesniku“ (po Molieru), čija je premijera bila 24. listopada.

Glumio je i u slijedećim predstavama: „Inoče“ (po Jozi Ivakiću), „Soba broj 6“, „Dani našeg života“, „Ekvinocij“, „Uriel Akosta“, „Krila smrti“, „Istra“, „Skapenove podvale“, „Hasanaginica“ i kao posljednjoj predstavi u 1921. „Ivkova slava“ (po Stevanu Sremcu).

Najveći broj tih predstava na scenu su postavili redatelji Aleksandar Vereščagin i Nikola Hajdušković, a poneku Radivoj Dinulović i Aleksandra Leskova (s kojom je Maurović, po vlastitom priznanju, došao u sukob!).

Maurović je, koliko se da zaključiti, uglavnom igrao manje uloge (nosača, sluge, lakeja, bolesnika, radnika, momka), dok je „najveću“ rolu imao u predstavi „Istra“ (scena s našeg primorja) po tekstu Brane Cvetkovića. U njoj je glumio lik Dalmatinca!

U 1922. godini igrao je predstavama „Zulumćar“, „Golgota“ i „Đavo“ (npr. u „Golgoti“ je glumio policijskog komesara). Sve tri je režirao Nikola Hajdušković.

Do ovih podataka došli smo zahvaljujući ljubaznosti gdje Maide Mehić – Avdić iz arhivske službe Narodnog pozorišta Sarajevo.

Tamo postoji i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Sarajevo, ali osim jednog „kurtoaznog“ maila, od strane njih nikakvih informacija, niti ilustrativnih materijala nismo dobili!