.

Kakogod strašan plamen bješe,

Kojim je naša plamsala vatra,

Ostaje na kraju malo žara.

I nama se zbila stvar stara poznata.

Da pepeo nije, taj

zadnji vatre trag,

svjedoči naš svaki dan. I kako je skupocjena ta toplina mala,

Saznala sam

U najgoroj

Od svih godina mojih.

Dođe li opet takva zima

I na me takav padne snijeg,

Od smrti spasiće me

Samo ta toplina. A šta drugo

Može? Od ljubavi naše

osta: da smo

Imali jedno drugo. Ni trava,

Ni kamen, neće nas pokriti,

Dok žar ta sja.

Dokle žari ima,

I vatre može biti.

.