Isus ustaje i gleda u nebo, posuto divnim istočnim zvijezdama. Tihim šapatom progovaraju Nebesa: “Znaj, sva ova svijetla zrna, sve su to sunca, isto takova sunca kao što je naše, i sva se smiju i sva gore kao naše. I crveni dragulji i ovi modri biseri, sve su to zemlje kao što je naša, i na svakoj ima mjesečnih noći i slavuja, koji se raduju životu!”

.

.

Krležina drama se bavi jednim Graničnikom povijesti Čovjeka na planeti Zemlji, i jednim velikim Čvorom ljudskoga iskustva. Krležina drama Legenda koja pripovjeda o Isusu se sastoji od tri čina, i prvi čin počinje u getsemanskom masliniku na mjesečini. Tu nalazimo Isusa pod plavom svjetlošću Mjeseca – dok ga iskušava njegova Sjena – koja ga prati čitavoga života, jer on je zapravo sin čovjeka, i prati ga sudbina svakog drugog čovjeka na Zemlji – samo što on za razliku od većine drugih ljudi sluti jedan drugi i vječni život koji postoji tamo u dubinama Svemira, za koji on želi žrtvovati svoj život, ali istovremeno i druge ljude povesti za sobom na tom putu spasenja, i izvući ih iz života koji se odvija prema životinjskim mehanizmima, koji je tako čvrsto poklopio i njegov život, i kojemu se on grčevito suprotstavlja. Čitava drama je zasnovana na Isusovim dijalozima sa njegovom Sjenom – koja ga iskušava, odnosno nagovara da se vrati u okrilje ovozemaljskih slasti i varki, koje čovjeka zaokupljaju tokom njegovog života u okolnostima koje vladaju na Zemlji, a sve se to tiče tjelesnih zadovoljstava, koja su tako kratkotrajna i beznačajna u odnosu na život koji Isus sluti – a koji traje milijardama godina, vremenskim kategorijama kojima podleže kretanje vasione – a ne kratkotrajnim zadovoljstvima i životima punim obmana koje vladaju na planeti Zemlji. O tome se govori i u dijalogu kojeg Isus vodi s Marijom – sestrom Eleazarovom, obasjan blijedom svjetlošću mjesečine u getsemanskom masliniku: “Duša će ostati vječna. – I smješkati će se nad sanjama mjesečnih noći, i nad ljubavlju, koja je kao uzbibano more, i koja je kao plamen. Duša će ostati vječna i smješkat će se krvi, što je u ljubavi tvojoj i mesu, što je u ljubavi Tvojoj.”

Isus Krist stoji na Granici Vremena u povijesti ljudskog roda, kada izumiru stara božanstva kojima su se klanjala starinska plemena. Isus predstavlja novi kosmički poredak – koji je svjež i nov, i koji obnavlja Duh, koji u čovjeku živi i u čovjeku se rađa. Taj Duh treba jedan novi pogled na svijet i jedan novi kosmički poredak – a Isus je u svome vremenu značio tu novinu, i on zapravo predstavlja smrt starih božanstava na planeti Zemlji. Međutim, takvi potresi nužno podrazumijevaju i ogroman rizik i sukob sa tadašnjim zemaljskim silnicima – koji su posjedovali stvarnu moć. O tome se sve radi u Krležinoj drami Legenda – koja govori o sudbini Isusovoj. Nitko nije pretplaćen na sunčevu svjetlost, zapisao je negdje književnik, Marijan Grakalić, a i pak svatko ima svoju sjenu. O toj misterioznoj „sjeni“ koja Isusa prati Krleža piše: “Kasno doba mjesečne noći. Kao da je sve zamrlo, kao da je sve utonulo u dugom cjelovu sna i topline. Kad se je mjesec oslobodio mrkih kedara i propleo između granja četruna, osvijetlio je Njegovu glavu. A pred Njegovim nogama dolje na zemlji oživjela je plava Sjena, njegov mistični pratilac za dugih besanih noći.”

Isus je baš kao i svaki drugi čovjek suočen sa mističnošću ljudske egzistencije, i svim nedoumicama koje je prate, i baš zato što on u tolikoj mjeri identificira i sažima iskustvo svakog čovjeka na planeti Zemlji – baš zato je i priča o njemu toliko važna u ljudskoj povijesti – čak toliko da je prešao granicu koju su na ovome Svijetu podvukli Bogovi, kako bi označili prostor koji pripada njima, a ne čovjeku. O tom prelasku Isusovom te mistične granice, pod blijedom svjetlošću Mjeseca, se pripovijeda i u ovoj Krležinoj drami. Jer Isus je čovjek koji sluti da ovakva egzistencija kakva postoji na planeti Zemlji mora postojati još u milion oblika u dubinama svemira, u tom prostoru koji nije dostupan smrtnom čovjeku, prostoru, dakle, koji pripada Bogovima, jer oni samo mogu neometano da se kreću tom svemirskom pustinjom, između milijardi zvijezda. Sve je to Isus slutio, iako je živio u vrijeme kada su ljudska saznanja bila ograničena, i tehnološki napredak neznatan, u poređenju sa današnjim vremenom – čak dvije hiljade godina nakon vremena Isusovog života. Međutim, on je ljudsku civilizaciju izvukao iz tame i vladavine pod okamenjenim Bogovima, i otkrio je jedan sasvim moderan, za to vrijeme, pogled na stvarnost vasione, i pronašao je nove forme izražanjanja čovjekovog Duha – koji i dan danas iskazuje veliku potrebu za upoznavanjem vasione koja okružuje naš Svijet, i moderni čovjek čak niti nakon dvadeset desetljeća, još uvijek nije upoznao tajne ustroja vasione – o kojima je još u ta davna vremena slutio Isus. O svemu tome se govori u Krležinoj drami o Isusu. Evo jednog primjera: “Isus ustaje i gleda u nebo, posuto divnim istočnim zvijezdama.” I u ta davna vremena je postojala fascinacija čovjeka zvjezdanim prostorom i nebeskim beskrajem, i današnji čovjek je tim činjenicama svoje egzistencije podjednako fasciniran. Međutim, evo kako Isusova Sjena govori o svemu tome: “Znaj, sva ova svijetla zrna, sve su to sunca, isto takova sunca kao što je naše, i sva se smiju i sva gore kao naše. I crveni dragulji i ovi modri biseri, sve su to zemlje kao što je naša, i na svakoj ima mjesečnih noći i slavuja, koji se raduju životu!” To je noć koju Isus provodi pod svjetlošću Mjeseca – rastrzan pitanjima koja more čovječanstvo i njega samoga, i to je svjetlost u jednoj provincijalnoj Judeji – i getsemanskom masliniku u čijem se okrilju on nalazi sa svojom Sjenom, koja ga muči, i koja nalazi izvanredne argumente Isusu suprotnih principa, koji vladaju na ovoj Zemlji, koji su tako jaki, da i jednog Isusa nagone na razmišljanje i kolebanje, jer i on podliježe tom djelovanju Prirode – koja poput mašine melje sva organska bića, pa tako i Isusa, koji je samo jedan čovjek – i posjeduje priču koja je sasvim jedna ljudska priča. Međutim, Isus posjeduje i Duh, i on je njega svjestan, koji pripada dubinama svemira i koji tamo traži svoj Dom, tamo u tom zvjezdanom beskraju koji je ustrojen na principu harmonije između materije i energije, koja egzistira u skladu sa zakonitostima Duha, jer on je njihov pokretač. Isus se također pita ko je i odakle je – a to su pitanja na koje niti današnji čovjek nije pronašao adekvatne odgovore. Međutim, mora se priznati da je u ove dvije hiljade godina čovječanstvo prešlo dug i težak put, i da se savremena društva umnogome razlikuju od onih koja su postojala u vrijeme Isusovog života. Jer Isus je pripadao dalekoj budućnosti, on je bio jedan od onih rijetkih ljudi koji su išli ispred čovječanstva, i kojima je njihovo vrijeme bilo Tamničar, jer nije prihvatalo pogled na Svijet – koji je on dokučio. Stoga je Isus u punome smislu naš Savremenik, jer on pripada više našem vremenu, iako je živio u to maglovito doba praskozorja današnjih civilizacija. O svemu tome se pripovjeda u toj noći pod mjesečinom u getsemanskom masliniku stare Judeje – jedne zemlje na Istoku, u kojoj se pojavila klica novog poretka Svijeta. Kao što Isus pripada modernim vremenima, tako i danas žive ljudi koji pripadaju tim starinskim vremenima – koji od Duha prave Kip i mrtvi predmet kojemu se klanjaju. Tako je i savremena Crkva opredmetila Isusa i njegovo učenje, i učinila ga pristupačnim narodu, koji i dalje živi u tim starinskim vremenima, bez obzira na širenje ljudskih horizonata, i na nove poglede na stvarnost – koje je tako precizno slutio Isus prije toliko vijekova: “Smijali su se njegovim svetim riječima, reče starica i padne pred njegovim glinenim kipom na koljena, jer ljudi su majmuni, koji se klanjaju kipovima, a žive ljude osuđuju na smrt, da bi mogli pred njihovim kipovima klečati.” Nema nikave sumnje da je Crkva od temeljnjih motiva kršćanske mitologije napravila zapravo kipove kojima se klanjaju mase – i dan danas, i u krugovima Crkve, koja je Isusa stavila na svoje čelo, vladaju principi i duhovne tekovine koje pripadaju davnim vremenima. Jer Isus je živio u vrijeme kad se nije znalo da je Zemlja okrugla, i kad je pogled na Svijet bio tako sužen, iz objektivnih razloga, jer dug je put otada moralo da pređe čovječanstvo, na tom putu samoosvještavanja i upoznavanja mehanizama koji uvjetuju egzistenciju čovjeka na planeti Zemlji – a ona je tako kompleksna, i što tehnologija više napreduje, ona je sve složenija i dublja, i njena rješenja se sve više udaljuju od dohvata modernog čovjeka. Zato je priča o Isusu itekako aktuelna. A Krleža na majstorski način oživljava tu priču o Isusu i daje joj umjetnički pečat – koji u moderan ambijent stavlja jednu tako staru priču, što govori o njenoj sposobnosti da se transformiše i da odražava i duhovne preokupacije novih vremena. Evo jednog Krležinog zapisa o Isusu: “Do sad mu je oko lutalo svemirom, a sad mu je pogled zapleo među cvijeće i rosu na mjesečini.” To je bio Isus. Jedan dječak koji je zaneseno gledao u dubine vasione, pri čemu je on otkrio jedan sasvim novi pogled na Svijet – on je dokučio da smo svi mi zapravo cvjetovi vasione, i da se krećemo njenim zvjezdanim beskrajem, kao ko zna koliko drugih civilizacija u dubinama svemira. Da bi čovjek dokučio Boga, on ga oblikuje nalik čovjeku, i zato su starinski Bogovi bili tako antropomorfni, dok Isusov Bog nema oblik, jer on predstavlja Duh, koji se ne može objasniti formama koje su dostupne čovjeku na ovome svijetu. Međutim, novo viđenje kosmičkog poretka podrazumijeva snažan sukob sa poretkom koji je dominirao u to doba, jer za taj poredak je taj dječak koji gleda u dubine vasione i uči o poretku univezuma, zapravo veoma opasan, jer se kosi sa tim životinjskim principima, prema kojima su živjela ta starinska plemena, koja su preživjela sve do današnjih dana. Međutim, sada je sasvim jasno da takvi oblici života pripadaju toj mračnoj prošlosti ljudske civilizacije, dok je Isus jedan dječak koji bi se savršeno uklopio u današnji ambijent, i koji bi sasvim odgovarao i najprogresivnijim dometima novih pogleda na ljudsku stvarnost i vasionu kojom se mi zapravo krećemo. Isus je živio u vremenu kada je za svoja uvjerenja morao da plati debelu cijenu – kao što je i danas plaćaju dječaci koji se bore za mjesto novih ideja u tako starom i konzervativnom društvu. Isus je imao samo jednu nesreću – što ga je instrumentalizirala jedna hijerarhija koja je do dan danas preživjela ta starinska vremena i koja ga je stavila kao zaštitno lice svoga barjaka, kojeg pronosi kroz moderna vremena, a zapravo održava tako staru vladavinu nad ljudima – i to joj itekako polazi za rukom. Isus je bio samo jedan dječak čija je priča odveć ljudska, dok je ta hijerarhija od Isusa napravila Boga, i toliko ga puta instumentalizirala u povijesti modrnog čovječanstva. Evo kako Krleža piše o toj cijeni koju je morao da plati Isus: “A tamo daleko u dolini Jeruzalem, kao mrka pantera što se ukočila od strave, kao biblijska avet sa stotinu užarenih očiju, što je isplazila jezik za svojim plijenom. A taj je plijen na lubanji i ne miče se: tri krsta jedan do drugoga, tri mrtvaca jedan kraj drugoga. A nad svim tim mjesec, kao krvava mrlja na odrpanim krpama oblaka, što su zastrli plavu čistinu.”

Isus je skončao na krstu pod blijedom svjetlošću Mjeseca, koja ga je opijala tako često, dok je maštao o dubinama svemira, o drugim civilizacijama, koji žive za nas neotkriveni tamo u dubinama, i o Duhu koji donosi harmoniju, svjetlo i nadu.

.