
“Mali čovjek” mi izaziva jezu. Još u ranoj mladosti sam znala da je to brand koji nikad neću kupiti. “Mali čovjek” je manji broj samog sebe, na povijenim leđima noši višak tegoba – jer “sve pada na teret malih ljudi”, a u duši mu zjapi manjak zadovoljstva i radosti – jer “nikog nije briga” za njega. I zato je uvijek smrknut, gorak, ljutit, povrijeđen i uvrijeđen.
Ali zašto bi ikoga i bilo briga za “malog čovjeka” kad ni “malog čovjeka” nije briga za njega samog? Jer, sam je sebe proglasio i vidi malim. Usukao se u sebe kao što se džemper stisne s L na S veličinu, svojevoljno se iz leptira pretvorio u kukuljicu pa u toj kukuljici grinta i plače uvjeren da ne može biti leptir. A ako sam sebe vidi kao “malog”, nevažnog – kako bi ga drugi, “veliki” trebali vidjeti? Kao “velikog”, važnog, ravnopravnog? Stvarno?!
Rijetko kad “mali čovjek” osjeti ponos i zadovoljstvo zato što je, eto, postigao nešto “veliko” i/li konačno “digao glas” iz prašine. Takva se zgoda ukaže npr. u kakvoj humanitarnoj akciji građana za pomoć bolesnom djetetu, ali onda ekspresno izazove medijske hvalospjeve tipa: “‘Mali čovjek’ nije mali, već je velik, najveći!” (kao “nema moć, ali ima veliko srce”). A tada, opijen kraljevskim ruhom koje jednokratno odjene, umjesto da uvidi kako stvarno može odlučivati i djelovati, “mali čovjek” divi se sebi kao “velikom, najvećem” i opet fula metu: sad si “mali”, sad si “velik” – nikad ono što doista jesi.
Ne radi se tu naravno ni o kakvoj preobrazbi Pepeljuge u princezu, nego o jednoj, nažalost, rijetkoj zgodi gdje čovjek zauzme mjesto i stav koji mu i inače pripadaju i bude ono što stvarno jest: građanin – subjekt i nositelj društva.
Doživljavao on sebe kao “malog” ili “najvećeg”, suvremeni čovjek izvorno je građanin. Pitanje je samo njegove perspektive, uvida, volje i odlučnosti hoće li on “preći crtu” svoje zastrašenosti i zauzeti svoje pravo mjesto i ulogu ili će se, kao “mali” ili “najveći”, izmjestiti na sporedno mjesto.
Međutim, kamufliranje čovjeka u “malog” ili “najvećeg” (u žrtvu ili dobricu) otvara Pandorinu kutiju u društvu, i to upravo tako što otklanja značaj građanina – kao subjekta društva ali i izvora političke moći i političke legitimacije.
Dok mazohistički njurga u svojoj “sporednoj ulozi”, uvjeren u vlastitu nemoć i odustajući da bude aktivan građanin (pa bude “puk”), “mali čovjek” dopušta, omogućava i (p)održava ugnjetačke upravljače društva. Iz tog rakursa gledano, on nije samo strašljivac nego i lažljivac. Jer, nije baš da njega “nitko ne sluša” i da je posve bez moći. Dapače, upravo je “mali čovjek” taj koji bira i postavlja na vlast nedoučene, pokvarene i korumpirane gradonačelnike, ministre i predsjednike. Nisu se oni sami tamo uspentrali, niti su pali s Marsa, niti su došli božjom voljom, nego voljom i odlukom “malih ljudi”. Uostalom, ni Hitler se nije sam popeo i održavao na vlasti; stajao je čvrsto na uzdignutim rukama “malih ljudi”.