Portreti i aktovi žena trajna su i stalna slikarska tema umjetnika, akademskog slikara Damira Medvešeka. Bilo u crtežu ili akrilu, ulju ili kombiniranim slikarskim tehnikama, ženska ljepota na svaki je način onaj autentičan životni eros koju u svojim djelima prikazuje umjetnik, inače i autor najvećeg slikarskog opusa grada Zagreba u ¸130 veduta (Sada već vjerojatno i više). Upravo taj urbani gen našeg podneblja i mentaliteta, zagrebačkog načina i stila života, dominira i u pristupu i u izvedbi ženskih portreta i aktova koji čine srž ove izložbe. Profinjene linije, podsjećanje na renesansnu slikarsku profinjenost, odmak od bilo kakve vizualne vulgarnosti i tehnički, izvedbeni, perfekcionizam, osnovna su značajka Medvešekovog stvaranja.Taj značajno akter domaće slikarske scene, ujedno i slikarski genij zagrebačkog Hrvatskog Narodnog Kazališta ali i autor ilustracije za omiljeni zagrebački književni rječnik ”Priručnik purgerskog govora” (urednika Marijana Grakalića), pokazuje se i kao jedan od najvažnijih memoarističkih slikara hrvatske moderne umjetnosti. To se najbolje vidi upravo na ovim radovima. Memorija svijeta i povijesti, napose ona samog umjetnika, je žena. Bilo da se radi o savršenom osmijehu iz daleke prošlosti, pogledu zapamćenom među piramidama ili ovoživotnim tijelima zahvaćenima u mrežu autorova vizualna identiteta, svuda se vidi i osjeća naboj akta identifikacije s profinjenim ženskim erosom. Umjerena senzualnost, odmjerenost ali i emocionalna radoznalost dočekuje nas na ovim slikama, pri čemu nagost ženskih tijela nije samo stvar spoznajne satisfakcije već ujedno i samoidentifikacija samog umjetnika i njegovog pamćenja.
Upravo takvo, gotovo lirsko vitaliziranje erosa, pokazuje ponajprije našoj kulturnoj sredini, pa i svima drugima, kako je nagost prvo kulturna, umjetnička, a tek na kraju prirodna pojava. Stid od nagosti u ovim djelima gotovo da nije prisutan, a nipošto ne bi trebao ni biti. On je predmet tuđih pogleda koje, naravski, autor ne zapaža, niti želi, i zato posve neopterećeno slika i prikazuje pamćenje onog što je istovjetno u njemu kao stvaraocu slike i samom doživljaju onoga što je tema samog djela, ženske pojave, njezina lica, tijela, ruku, dojki i intimne nagosti. Medešekova umjetnost tako na njoj jedinstveni način omogućuje okolnosti zbog kojih ženski aktovi i njegov osobni erotski teatar artikuliraju civilizacijski smisao onog što na kraju krajeva, nazivamo ljepotom.

marijan grakalić