Rijeka je grad podignut na pažljivo odabranom mjestu, grad koji je svojih dvije tisuće godina trajanja dobro utrošio na rast, koji je ponekad bio nekako usporen i uspavan, a ponekad iznenađujuće brz, silovit, pa i skokovit. Od rimske Tarsatice, čija je prva luka bila iza grada, skrivena podno Kozale, na prostoru današnjeg Školjića, preko srednjovjekovne Rijeke svetog Vida, kojoj je luka bila na ušću Rječine, do modernog grada koji štiti svoju luku lukobranom dugim dva kilometra. Kao što se pomicala luka, koja je uvijek – uz brodogradnju i trgovinu! – vukla grad naprijed kroz uzburkanu povijest, tako su se pomicala i groblja. Rimske i srednjovjekovne zidine bile su iste, što nam govori o postojanosti skromnog života i gradu koji je stoljećima imao do tri tisuće stanovnika.

Rimska groblja bila su izvan grada, uz ceste. Srednjovjekovna groblja bila su vezana uz crkve, a raskoš klesanja ukazivala se na pojedinim mramornim pločama s reljefnim prikazima. Devetnaesto stoljeće poguralo je groblje nekako uzbrdo, prema Kozali, u početku dosta oprezno, da bi se potom vrlo sigurno, vođeno ozbiljnim urbanističkim promišljanjem, groblje rasprostrlo duž velike, nepravilne vrtače, nudeći mir i duboke sjene čempresa. Kako je Rječina uvijek imala u sebi jednu zrcalnost, ne iznenađuje da je grad poželio odraziti samog sebe s obje strane ovećeg, ponekad bujičnog, potoka, pa su se Trsatske stube Petra Kružića odrazile kao Kalvarija na kozalskom brijegu, a Trsatsko groblje, odraz je groblja Kozala!

Novo groblje Drenova, nešto je posve drugo, urbanizam koji je zauzeo vrh blagog brijega s kojeg se pruža panoramski pogled na cijeli Kvarner, taj zaljev koji često ostavlja utisak jezera, onako stisnut između Učke i obale, te otoka Krka i Cresa. Groblje Drenova priziva mitska brda koja su u davnašnjim vremenima bila odmorišta bogova. Ono što je izmaštanim bogovima bilo lijepo, ljudima je apsolutno neodoljivo!

U jednom od svojih velikih uspona, između 1868. i 1918., Rijeka je sa svojih 67.000 stanovnika pred prvi svjetski rat, bila podjednake veličine, ili tek nešto manja od Zagreba ili Beograda, a tek malo veća od Pule, tada glavne ratne luke Austro-Ugarske. Za usporedbu tada je bila veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno! Luka je po prometu bila osma u Europi, odmah iza tršćanske. U tom je razdoblju Trst, sa 260.000 stanovnika, bio četvrti grada prostrane države, poslije Beča, Budimpešte i Praga.

Riječani su bili fascinirani Trstom i njegovim bogatstvom, te blistavom iluzijom Beča na moru. Željeznička pruga Beč-Trst, iz 1857., bila je osnovna pruga cijele države, a sve ostale bile su definirane tek kao pobočne. Austrijske Južne željeznice bile su najveća kompanije Monarhije, a njihov direktor Friedrich Schüler stvorio je Opatiju kao dvoru zanimljivo zimovalište i ekskluzivno turističko odredište. Kupio je vilu Angiolinu i podigao je prve hotele Quarnero i Kronprinzessin Stephanie (Imperial), te tako postavio temelje moderne, elitne, turističke rivijere.

Svi oni, koji su nalazili vremena za dulji bijeg od magle, snijega i leda Beča, dolazili su, ubrzo, u trinaest opatijskih hotela, te 133 vile – za one zaista bogate i željne aristokratske distance. Zanimljivo je da je Rijeka pred prvi svjetski rat imala 20 hotela, od kojih je desetak bilo vrlo velikih, a da o Rijeci nitko nije razmišljao kao o turističkom odredištu! Preko Rijeke odlazilo je godišnje pedesetak tisuća iseljenika za New York brodovima Cunard Linea. Sve to davalo je gradu jedan užurbani i uskomešani izgled, naslućujući da se povijest ubrzava u 20. stoljeću. Rijeka je bila grad vrlo marljivih i talentiranih ljudi i tu je izmišljen torpedo, oružje koje je posve promijenilo rat na morima i koje je donijelo nevjerojatan novac ljudima koji su sve pokrenuli: idejnom začetniku pomorskom časniku Ivanu Luppisu, rođenom u Rijeci, financijeru i ubrzo gradonačelniku Giovanniju de Ciotti, izumitelju Robertu Whiteheadu i preciznom mehaničaru Annibale Ploechu, zaduženom za izradu tajnog pretinca za održavanje smjera.

Prirodoslovac i putopisac Dragutin Hirc osvrnuo se 1891. na torpedo u svojoj poetičnoj knjizi Hrvatsko primorje:

„Kada si minuo veliku tvornicu za stupanje riže i pravljenje škroba, pa na Mlaki prošao kraj ogromne rafinerije petroleja, dolaziš na Riečicu gdje se tvori ono strašno i nepobjedivo oružje, silni torpedi. Prvi je torped zamislio Luppis, kapetan austrijske mornarice, a njegovu je zamisao oživotvorio Roberto Whitehead (Weithed), vlasnik tvornice. Torpedo nalikuje velikoj pliskavici ili dupinu, načinjen je od ocali, a razdieljen je popreko na pretince. Stražnja mu je polovica prazna, da ne tone, u sredini namješten je stroj, a zatim pretinac u kojem se zrak na 70 atmosfera sgustne; zatim je tajni pretinac, a do njega drugi, u koji se nabije do 40 kilograma strielnog pamuka. Torpedo može jednakom hitrinom u svakom pravcu teći i to: ravno, pod kut, u okrug, pa ne nađe li na tom putu nikakve zapreke, vraća se opet na isto mjesto, odkud je pošao, gdje se i rasprsne da ne padne u neprijateljeve ruke.”

O kolikom je financijskom uspjehu bila riječ dovoljno govori podatak da je, osim impresivne vile u sklopu tvornice Torpedo, Robert Whitehead podigao još četrdesetak velikih stambenih zgrada, dajući gradu dostojanstvene kulise. Kako bi grad bio što sličniji Trstu, doveden je iz tog grada sjajni mladi arhitekt Giacomo Zammattio, koji je obilježio cijelo razdoblje, kao neka vrsta kućnog arhitekta gradonačelnika Ciotte, ali i Roberta Whiteheada (ulica Dolac). O društvenoj razini uspjeha engleskog inženjera možda najbolje ilustrira podatak da je uspio udati svoju unuku Margeretu Hoyos za Herberta Bismarcka, najstarijeg sina željeznog kancelara Otta von Bismarcka, ujedinitelja Njemačke i tada najmoćnijeg europskog političara!

Robert Whitehead želio je kamenom potvrditi svoj uspjeh i naručio je projekt grobnice od Giacoma Zammattia. U duhu vremena, koje je bilo fascinirano starim Egiptom, piramidama, njihovom drevnom Knjigom mrtvih i simbolima vječnog života – poput krilatog sunca! – Whitehead je poželio na najvišoj točki groblja Kozala – a točno nasuprot ulaza! – podignuti terasastu piramidu kojom bi svoju ekonomsku i društvenu moć simbolično sažeo u dominantnu i elegantnu ljepotu! Arhitekt Zammattio, koji je u Rijeku došao zbog gradnje Gradskog kazališta bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, s piramidom na Kozali došao je do vrhunca – i kraja! – svog riječkog razdoblja. Whiteheadova grobnica, u svojoj monumentalnoj ali posve nesvrhovitoj ljepoti – naime, nitko u njoj nije sahranjen! – predstavlja kraj 19. stoljeća u Rijeci i početak 20., za koje su svi tada, kao što se kasnije pokazalo prilično naivno, vjerovali da će biti stoljeće blagostanja, mira i znanstvenog napretka!

U slučaju Roberta Whiteheada, njegovo stremljenje suncu, visoko iznad kozalskih krošnji, pokazalo se tek poput ugodnog sna, za topla, ali blaga proljetna dana, dok su njegova torpeda obilježila 20. stoljeće neusporedivo više no što je on to mogao i zamisliti. Tršćanski kipar Giovanni Mayer isklesao je realistične figure na poklopcima sarkofaga, koji su egipatskoj ljepoti građevine dodali europsku srednjovjekovnu kraljevsku grobnu estetiku! Samo najbolje i najraskošnije – iz dva, tisućama godina udaljena razdoblja! – bilo je dobro za izumitelja, koji je poput Alfreda Nobela (dinamit!), vjerovao da će pomoći čovječanstvu na putu u novo Zlatno doba.

To usporeno razdoblje dugog 19. stoljeća, za koje neki povjesničari smatraju da traje od 1776. do 1918. godine, obilježila je u Srednjoj Europi obitelj Habsburg. Car i kralj Franjo Josip I., koji je vladao od 1848. do 1916. godine, usporio je cijelu Austro-Ugarsku, po svojoj staračkoj mjeri. Nije volio električnu struju, nije čitao novine, nije volio automobile! Želio se voziti kočijama i pisati perom uz svjetlo svijeća.

Njegov nevoljeni bratić, nadvojvoda Josip, živio je u Rijeci u svojoj vili smještenoj nedaleko Guvernerove palače i tu je uređivao začudni botanički vrt prepun rijetkih biljaka. Taj veliki park, koji se uspinjao uz Kalvariju prema Kozali, jako je utjecao na Riječane svojim odnosom prema egzotičnom zelenilu. Raskošno i njegovano, s velikim bazenima za navodnjavanje, park je postao iluzija rajskog vrta… i svojevrstan prolog zelenilu groblja Kozala. Prirodoslovac Dragutin Hirc, koji je desetak godina živio u Bakru, poetično je opisao taj park 1891.: Kad si na Rieci ne propusti da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasništvo baruna Vranyczanya. Zaputiv se liepim stazicama, iznenađuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenike, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bjelocvjete aloe, silne agave ukrašene s tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji ili se poput zmije propinjući dok je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, sa kao smokva, velikim crvenim plodom…“ Veliko bogatstvo i utjecaj u Rijeci imala je razgranata trgovačka obitelj Vranyczany. U Rijeci je Simeon Vranyczany živio i radio od 1816. godine. Ubrzo je postao patricijski vijećnik, a 1836. kupio je kuću na Korzu, nasuprot stare Guvernereove palače, koju je potom nadogradio za potrebe brojne obitelji. Izvor obiteljskog bogatstva bila je trgovina drvom iz šuma Gorskog kotara i žitom iz Banata. Svih petero njegovih sinova – Juraj, Matija, Ambroz, Nikola i Ivan – stekli su austrijski barunat 29. travnja 1862. zaslugom velikog ilirca Ambroza Vranyczanya. Između ostaloga u njihovom posjedu bila je Kastavska gospoštija – Kaštel, posjed Plase, uz morsku obalu prema brdovitu usponu, vila i posjed na kojem se danas nalazi park Mlaka, palača na Korzu nasuprot stare Guvernerove palače, potom palača na današnjem Jelačićevom trgu, te vila Simeona Vranyczanyja, koja je danas sjedište nadbiskupije, kao i Villa Erzsy u Lovranu.

Juraj Vranyczany-Dobrinović mlađi osobito se istaknuo u Rijeci u sudjelovanju u javnom, kulturnom, znanstvenom i umjetničkom životu. Osim što je bio na čelu riječkih vatrogasaca, bio je predsjednik Kluba prirodnih znanosti, Filharmonijsko-dramskog društva (Filodrammatica), Narodne čitaonice riečke i Društva za unapređenje hrvatstva. Finacijski je podržavao i rad Gradskog muzeja i knjižnice. Masivni mauzolej obitelji Vranyczany na groblju Kozala danas je grobnica riječke nadbiskupije.

Nasuprot nesvrhovite ljepote, Riječani su više cijenili, u najboljoj tradiciji Hasburgovaca i njihove politike felix Austria (Neka drugi ratuju, ti, sretna Austrija, udaj se!) dobar brak, koji je mogao bitno unaprijediti trgovačke poslove. Iginio Scarpa obilježio je trgovačku Rijeku sredine 19. stoljeća. Osim finacijskog uspjeha, poželio je bolje povezati Rijeku i Opatiju dužobalnom cestom, te u Opatiji podignuti 1844. prvi raskošan ljetnikovac, vilu Angiolinu, koja se smatra početkom turizma u Hrvatskoj. Jedan od prvih gostiju bio je ban Josip Jelačić. Iz bogatsva se rađa dokolica, a iz dokolice potreba za lijepim predmetima, zgradama i pejsažima.

Scarpa se obogatio trgujući drvom i žitom, a utemeljio je i Ljevaonicu metala, koja će se s vremenom razviti u tvornicu Torpedo. Imao je dva sina: Paola i Pietra. Paolo je bio oženjen Marijom de Bruck, kćerkom Ludwiga de Brucka, moćnog direktora Tršćanskog Lloyda (najveće brodarske kompanije u državi!), te, potom, ministra trgovine.

Sav svoj uspjeh, osim imenom trga ispred svoje gradske palače (danas Jelačićev trg!), okrunio je neogotičkom grobnicom na Kozali. U grobnici su dugo stajale mramorne biste Pietra Sartoria, Tršćana, oca njegove žene Angioline, te njegovog oca Paola, kratkotrajnog gradonačelnika Rijeke. Grobnica, u stilu Tudor, potvrđivala je moć, pa i fascinanciju tadašnjom Velikom Britanijom, koja je vladala svijetom, a biste su strebale sačuvati njihov lik nasuprot nezainteresiranosti vremena. Danas su originalne biste u Muzeju grada Rijeke, dok su u grobnici replike. Njegov drugi sin, Pietro, bio je oženjen Natalijom Ritter-Zahony. Nakon njegove iznenadne smrti, udovicom Natalijom oženio se Giovanni de Ciotta.

Koliko su Scarpe obilježile sredinu 19. stoljeća u gradu, toliko je Ciotta, gradonačelnik od 1872. do 1896., obilježio kraj tog istog stoljeća. Bio je opsjednut izgradnjom nove riječke luke, izgradnjom željeznice prema Beču i Budimpešti, te vezano uz to – otvaranjem Sueskog kanala 1869. godine. Smatrajući to novim velikim poticajem riječkoj trgovini, bio je na otvorenju, o čemu je napisao i knjižicu na njemačkom. Spretno politički lavirajući, sugerirao je vodećim mađarskim političarima, velika ulaganja u Rijeku – preko željeznice i tada vrlo moderne luke. Vješto je usmjeravao državni novac prema gradu, koji je pod njegovim vodstvom, išao nezaustavljivo naprijed! Njegov lik sačuvan nam je na realističnom reljefu koji je iskleso Urbano Bottasso, prema njegovom službenom portretu iz općine – koji je naslikao Franjo Pavačić. Prikazan je u svečanoj mađarskoj odjeći, što nam može danas izgledati zbunjujuće, no precizno je odražavalo njegovu politiku. Njegova žene Natalija, bila je ugledna književnica, koja je svoju najvažniju knjigu, dvotomni roman Metamorfoze objavila na njemačkom u Budimpešti!

Rijeka je zbunjivala i ondašnje posjetitelje svojim uzbudljivim noćnim životom – dvije stotine lokala radilo je cijelu noć, a u dvadeset je svirala živa glazba! – a zbunjuje nas i danas dok šetamo grobljem Kozala i gledamo velike grobnice, te čitamo ista – ili slična – imena i prezimena napisana na različite načine! Kao što je Austro-Ugarska bila vrlo složena zajednica različitih naroda, tako je i Rijeka postala zamamno kozmopolitska. Za Rijeku se tada duhovito govorilo da je mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski, a gradonačelnik njemački! U toj Rijeci, u kojoj je bujao život, na ulici su se mogli čuti hrvatski, slovenski, talijanski, njemački, mađarski, engleski, no najčešće sve to istovremeno, više ili manje iskrivljeno. To je 1911. zvučalo otprilike ovako: “Pul spiciarije (ljekarne) od Katića (dr. Catti) incontral me je moj kumpar Menigo, pa me je invital na mericu vina; a ja sam mu respondil da sam dacordo, ako će ju on platiti; išli smo do ostarije moje kumare Micelina, gdje smo našli više person, među kojima je bil i garzun od kapelara (klobučara) Mikuletića i zaćeli smo diskuriti. – Vrag te zel, cos ti ga fato?“ No grad je samo bio odraz zamršene, kompozitne Monarhija – u kojoj se živjelo u ritmu Straussovih bečkih valcera i vedrih opereta Franza Lehara, Imre Kalmana, te Riječana Ivana Zajca – no na samom rubu raspada! Problem je bio što se Austro-Ugarska presporo mijenjala, a Rijeka, možda i prebrzo! Giovanni de Ciotta umro je 6. studenog 1903. u 9 sati izjutra, u vili Antoinette u Lovranu, kod svoje kćeri Edmee ud. Meynier. Tijelo mu je 8. studenog prevezeno brodićem iz Lovrana do mola Adamić (nazvanom tako po njegovom djedu Andriji Ljudevitu Adamiću!) u riječkoj luci. U četiri poslije podne s mola Adamić, ispred hotela Europa, pogrebna je povorka krenula preko Korza, i potom vijugala uzbrdo, između Guvernerove palače i vile nadvojvode Josipa, sve do Kozale, gdje je pokopan u obiteljskoj grobnici. To je bio tek jedan od velikih riječkih sprovoda tog razdoblja. U Rijeci je sve morala biti grandiozna predstava, pa čak i trenuci tuge dobivaju jednu kazališnu inscenaciju. Nekoliko godina ranije, 8. svibnja 1897., sahranjen je Artur grof Nugent, nesuđeni hrvatski ban. “Pogrebna povorka krenula je od željezničke stanice (Artur je prebačen iz obiteljskog dvorca Bosiljevo) preko Corsa Deak, Corsa, Piazze Scarpa, Via Fiumara, potom na Sušak (i preko Boulevarda izgrađenog 1896. godine) sve do Trsata. Na Jelačićevom trgu na Sušaku odana mu je počast. Počasnu paljbu izvela je jedinica iz regimente baruna Ramberga, pod komandom pukovnika Ivana Šestaka.”

Ono što je vrlo neobično, Artur je sahranjen okomito u grobnici u davnašnjem frankopanskom kaštelu Trsat! Taj su običaj Nugenti, veliki hrvatski domoljubi porijeklom iz Irske, preuzeli od starih Kelta. Oni su smatrali da ratnici uvijek moraju biti na nogama, spremni za uskrsnuće i nove borbe. Jednom ratnik, uvijek ratnik! Neki smatraju da je i ime Trsat keltskog porijekla i da znači brdo uz koje teče rijeka.

Treći sprovod koji je obilježio Rijeku tih godina, bio je onaj velikog domoljuba Erazma Barčića, u travnju 1913. Cijeli grad ga je ispratio od Korza do Kozale. Navodi se da se tada, posljednji put u Austro-Ugarskoj, oglasilo treće, tzv. patricijsko zvono na Gradskom tornju, koje se oglašavalo u trenucima smrti važnih gradskih plemića (patricija). Njegova posmrtna maska čuva se u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. Čuveno je njegovo pismo Albertu Široli, objavljeno u Supilovom Novom listu 1906. godine: „Vi znate dobro, da Vas Vaša dobra mat – kako i mane moja – ni vadila molit ‘in nome del padre, fijolo e spirito santo’ ne’, lego ‘u ime oca, sina i duha svetoga’ – znate dobro, Alberto, da Vaša mat ni Vas – kako ni moja mane – v jutro, o podne i veče vadila pozdravljenje angjelsko ‘Ave Maria piena di grazia’, lego vas, sojega sinka, adila – kako i moja mane – va slatkom sojem zajiku ‘zdravo Marijo milosti puna’. Na oven zajiku su nas naše matere ogojile, a samo temu morete zahvaliti da ste dobar i pošten muž odi besede.“

Njegov odvjetnički ured godinama se nalazio u impresivnoj Gorupovoj zgradi na Trgu Ürmany. Trg (Piazza) ispred dostojanstvenog Gradskog kazališta, dobio je ime po zaslužnom mađarskom guverneru. Na tom trgu postojao je mali trg (Square) posvećen caru Franju Josipu!? Takvo, krajnje neobično rješenje, da živući vladar ima mali trg na velikom trgu svog podčinjenog, vjerojatno nije postojalo ni tada, ni poslije nigdje u svijetu!

Nije slučajno što je odvjetnički ured Erazma Barčića bio u jednoj od zgrada Josipa Gorupa, najbogatijeg Slovenca Monarhije. Obogativši se trgovinom drvom, Gorup je podigao niz impresivnih građevina. Veliki zahvat bilo je podizanje hotela Europa na obali, po projektu arhitekta Giuseppea Brunija – autor zgrade tršćanske Općine i tamošnje palače Modello. Riječ je o jednostavnom neoklasicističkom objektu koji zauzima cijeli obalni blok. Udomaćeni venecijanski slikar Giovanni Fumi dekorirao je uljanim slikama svečani salon na prvom katu.

Kako je Gorupa teško pogodila smrt supruge, s kojom je imao osmero djece, pozvao je iz Trsta tridesettrogodišnjeg kipara Ivana Rendića i dva mjeseca ga ugostio u svojoj vili na Mlaki. Kipar mu se odužio monumentalnom neobizantskom grobnicom na Kozali i najvećim reljefom koji je ikad napravio (250×160 cm). Na reljefu je prikazan Josip vitez Gorup plemeniti Slavinjski s osmero djece, dok Smrt i njen anđeo nose u nebo njegovu ženu. U daljini su prikazani kaštel Trsat i zalazak sunca. Rendić je izradio i Gorupovu bistu (danas u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci). Zanimljivo je da su dva za Rijeku najvažnija umjetnika tog vremena – kipar Rendić i slikar Fumi – na neobičan način podijelili grad: Fumi se bavio živima, oslikavajući brojne novoizgrađene palače, a Rendić se bavio umrlima, podižući monumentalne grobnice! Poslije Gorupovog mauzoleja, Rendić je izveo neorenesansni mauzolej Nikolaki Nikolaidesa sa skulpturama lava i Sibile (proročice). Nikolaides je bio diplomat rođen u Carigradu. Dugi niz godina djelovao je u Rijeci, prvo kao konzul Turskog carstva, a između dva svjetska rata vršio je dužnost konzula Grčke. Supruga mu je bila Antonija, udovica Gelletich (Jeletić), rođena Bartolich (Bartolić), poznata posjednica i humanitarka. Podigao je vrlo prepoznatljivu Tursku kuću na gradskoj tržnici.

Potom Ivan Rendić podiže mauzolej obitelji Ploech s lijepom skulpturom Spava. U tom mauzoleju Fumi je izveo stropnu dekoraciju – koja je uništena. Annibale Ploech radio je u Tehničkom poduzeću koje je preuzeo Robert Whitehead. Kao osoba najvećeg Whiteheadovog povjerenja, radio je na izradi tajnog pretinca torpeda, kojim se to oružje usmjeravalo prije no što je – u Trstu! – Obry usavršio svoju inačicu žiroskop. Zahvaljujući tome dobijao je nekoliko postotaka zarade od prodaje tog oružja i time se obogatio. Dugo vremena stanovao je uz tvornicu Torpedo, a potom je podigao monumentalnu neobaroknu palaču na Žabici, koja je bila dovršena 1888. Bio je glavni financijer gradnje Filodrammatice na Korzu, kao drugog ekskluzivnog gradskog kluba, uz Narodnu čitaonicu riečku na Korzu.

Rendić je izveo na Kozali i nadgrobni spomenik s bistom trgovca Antuna Bakarčića, te arhitektonske spomenike Špilar-Ambrozić, dr. Frana Pilepića, Thonhauser i Štiglić. Tu su i mauzolej brodovlasnika iz obitelji Kopajtić, te egipatski mauzoleja obitelji Manasteriotti. Francesco Manasteriotti bio je pomorski kapetan, posjednik i brodovlasnik, koji se rodio i umro u Rijeci. Potječe iz jedne od najstarijih grčkih  obitelji koje su se tu doselile zbog trgovine ukrajinskim žitom. Bio je ravnatelj Riječke banke (Banca fiumana) i član Narodne čitaonice riečke. Oženio se Marijom Bonetić, kćerkom poznatog bakarskog i riječkog patricija Marka Bonetića. Obitelj je podigla upadljivu uglovnicu na današnjem Jadranskom trgu. Projektant je bio arhitekt Ivan Randić, a iskoristio je teren jedne od zgrada obitelji Vranyczany.

Lijepa je Rendićeva grobnica i ona Carmele Dall’Asta-Mohorić na kojoj dominira skulptura Majke s djetetom. U vječnosti su se Rendić i Fumi spojili nakon tragične slikareve smrti. Nadgrobni spomenik izradio mu je Rendić! Riječ je o elegičnom radu, originalno u bijelom kararskom mramoru, a danas, zbog gustog lišaja, bolećivo tamnozelenom. Klonuli slikar prikazan je ispod malog portreta u mozaiku svoje žene Amalije. Amalija je platila taj spomenik i nastavila, sa sinovima Zebedeom i Amatom, dekorirati prostore u gradu još desetljećima. Trinaesto Rendićevo djelo na Kozali njegova je najljepša skulptura – Zaspala Vestalka, izlivena u bronci za obitelj Smokvina 1915. godine. Tu svoju vrlo popularnu skulpturu Rendić je izveo za još pet različitih grobnica, na pet različitih groblja: u Opatiji, Orebiću, Drnišu, Solinu i Trstu! Vestalke su bile rimske svećenice koje su brinule za vječnu vatru. Njihov san, zapravo, predstavlja trenutak gašenja plamena, odnosno tihi dolazak Smrti.

Giovanni Fumi preminuo je slikajući, od ozljeda glave koju je zadobio prilikom pada sa skele u vili Rühr na Orehovici, a Rendić, koji je za života izveo više od dvije stotine bisti, skulptura, reljefa i grobnica, umire gotovo slijep, u krajnjoj bijedi. Za njim su ostala djeca poetično-zemljopisnih imena: Dunav, Sava, Drina i Velebit! Dunav i Velebit pomagali su ocu prilikom izrade nekih većih radova – na primjer u crkvi u Voloskom. Obje smrti u sebi imaju nešto bolećivo-tragično. Nema dobrog umiranja.

Na groblju Trsat Rendić je izveo tri grobnice: obitelji Haramija-Glažar, vitku stelu za obitelj Kozulić i mauzolej obitelji Ružić, s alegorijskom skulpturom Vjera. Obitelj Ružić postala je simbol Sušaka, u vremenima kad je istočni dio Rijeke bio zaseban grad. Ekonomski uspjeh obitelji vezan je uz Gjuru Ružića starijeg. On se rodio u Hreljinu 1834., nije pohađao nikakvu školu, a do bogatstva došao je štavljenjem kože. Potpun poslovni uspjeh uslijedio je s golemim isporukama jednostavne kožne obuće namijenjene radnicima koji su gradili Sueski kanal! Tako su Ružić i Ciotta, svaki na svoj način, bili čvrsto povezani s kanalom koji je potpuno promijenio trgovačke rute od Trsta i Rijeke prema Dalekom Istoku.

Nakon što je Gjuri Ružiću podarila tri sina i četiri kćeri, umrla mu je supruga Barbara, te se drugi put oženio Jelkom Badovinac, kćeri Nikole pl. Badovinca, gradonačelnika Zagreba. U tom braku imao je još dvije kćeri i dva sina. Bio je gradonačelnik Sušaka od 1907. do 1909. godine. Sagradio je dvadesetak, a bio je vlasnik četrdesetak velikih zgrada. Sin Gjuro Ružić mlađi bio je dugogodišnji gradonačelnik Sušaka, a sin Viktor Ružić ban Savske banovine.

Na neki način podjednako težak put do uspjeha imao je Josip Mikuličić, rođen na Krasici 1854. godine. On je kao mladić otišao u Peru, u potrazi za mitskim El Doradom – zlatom u Andama, a našao je, u Cerro de Pasco, na 4.600 metara nadmorske visine, srebro i bakar. Njegova je kompanija imala između 300 i 500 zaposlenih, bio je vlasnik petnaestak velikih zgrada u Limi, a u Hrvatsku se zaista vratio nakon prvog svjetskog rata. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u državi. Podigao je veliku gradsku palaču u blizini zagrebačke katedrale, te impresivnu vilu Olgu na Pećinama.

Osjećajući da ide prema kraju životnog puta, 1930. Josip Mikuličić naručio je masivni, pseudo-romanički mauzolej na trsatskom groblju. Izradu je povjerio vrlo uspješnom sušačkom klesaru Rudiju Matkoviću. On je desetljećima vodio veliku klesariju s 10 do 15 zaposlenih.  Rezultat je bio mauzolej koji podsjeća na pojednostavljene radove kipara Ivana Rendića – kao što je njegov obližnji mauzolej obitelji Ružić, s alegorijskom skulpturom Vjere. Mikuličić je također želio postaviti alegorijsku skulpturu, no nije našao odgovarajućeg kipara, iako se družio i s velikim Ivanom Meštrovićem! Nakon sahrane, obitelj je razmišljala o prebacivanju mramorne skulpture Zima (ostarjelog, bradatog muškarca) iz parka vile Olge, na grobnicu, no to se, ipak, nije dogodilo.

Park vile Olga, kao i park vile Ružić, desetljećima je uređivao profesionalni vrtlar Josip Kulfanek, rođen u okolici Brna u Češkoj. Na poziv gradske uprave 1926. prešao je iz Karlovca na Sušak. U prvo vrijeme radio je kao službenik. Njegovo životno djelo bilo je uređenje Trsatskog parka i groblja. U svom je radu stvorio prepoznatljiv stil koji se temeljio na poštivanju i korištenju domaćeg raslinja. Osim Trsatskog parka uređivao je sve parkove i drvorede na Sušaku do 1941., a poslije rata, kad se zaposlio u Parkovima i nasadima, radio je na obnovi parka na Mlaci, te na obnovi zelenila na grobljima Kozala i Trsat.

Kao priznati stručnjak bio je angažiran od Kopra do Zadra, a djelovao je aktivno ili savjetima u Poreču, Pazinu, Bujama, na Brijunima i na Krku. Djelovao je čak i na Golom otoku, gdje je jednim dijelom uspio ozeleniti surovi kamenjar. Svoja znanja redovito je prenosio mlađima na brojnim tečajevima za radnike ukrasno-vrtlarske struke.

Nezavisno od velikih, teško stečenih, obiteljskih bogatstava Ružića i Mikuličića, trsatski pandan Whiteheadovoj piramidi na Kozali, bila je grobnica obitelji Nugent u trsatskom kaštelu. Ne toliko svojom veličinom, koliko važnošću. U dorskom hramu Mir junaka, bili su, u mramornim sarkofazima, sahranjeni feldmaršal Laval Nugent i njegova žena Giovanna Riario-Sforza, dok su Artur Nugent i još šest članova obitelji bili sahranjeni okomito, u nišama iza hrama. Obitelj Nugent imala je četrnaest dvoraca i imanja u Hrvatskoj, a među njima i Januševec, nedaleko Zagreba, najljepši dvorac tog vremena!

No, 19. stoljeće polako je klizilo prema svom kraju i plemstvo je gubilo na važnosti. Jedan od gradskih ekonomskih čarobnjaka bio je Luigi Ossoinack. Vrativši se 1873. u Rijeku iz Velike Britanije, posvetio se pomorskoj trgovini. Pomorstvo Rijeke bilo je relativno skromno u tom trenutku – svi brodovi bili su  jedrenjaci, dok je Tršćanski Lloyd imao 73 parobroda! Ipak, tada započinje uspon Rijeke odlukom da se izgradi nova luka, odnosno željezničke pruge između Beča i Rijeke, te Budimpešte i Rijeke.

Ossoinack predlaže mađarskoj vladi dovođenje moćne pomorske kompanije Cunard Line u Rijeku, te otvara vezu Rijeka-Liverpool. Počinju dolaziti i transatlantici Cunard Linea koji prebacuju emigrante iz Austro-Ugarske u Sjedinjene države. Uz njegov veliki utjecaj formirano je pomorsko društvo Adria, koje je postalo najveće u istočnom dijelu Monarhije, nasuprot Tršćanskom Lloydu. Imao je veliku ulogu u formiranju Rafinerije nafte na Mlaki, ubrzo najveće u Europi! Umire u Lopači, na velikom obiteljskom posjedu, a sahranjen je na Kozali.

U malom velegradu na Kvarneru, sazrila je svijest da bi uspon grada trebalo zabilježiti jednom ozbiljnom knjigom posvećenom lokalnoj povijesti. Giovanni (Ivan) Kobler, veći dio radnog vijeka proveo je na pravnim poslovima u Zagrebu, no i tada je stizao skupljati podatke o prošlosti Rijeke. Nakon što je bio umirovljen kao ministarski savjetnik 1871., ubrzao je predani rad sve do smrti 1893. godine. Tri godine poslije njegove sahrane na Kozali, zahvaljujući velikom zalaganju gradonačelnika Ciotte, uređen je rukopis i tiskana je povijest Rijeke u tri toma pod naslovom: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume. I ta knjiga, iako nije bila ni dovršena, ni dorađena, bila je dokaz da je Rijeka postala velik, moderan i samosvjestan grad!

Po objavljivanju knjige, riječki slikar Franjo Pavačić izradio je portrete Koblera i Ciotte za Općinu (Municipij)! U vijećnici su se – uz velike portrete Cara Franje Josipa I., te niza mađarskih guvernera – nalazili i portreti istaknutih Riječana. Strop je Fumi oslikao freskom na kojoj je prikazao, vrlo dekorativno, riječki grb.

U gradu koji su neki, po načinu života na ulicama i trgovima, te živosti beskrajnih političkih polemika po brojnim kavanama, uspoređivali s neusporedivo većim lučkim gradovima Trstom, Genovom i Barcelonom – ukazala se Vojno-pomorska akademija (danas zgrada riječke bolnice), kao izuzetno ozbiljna visokoškolska institucija. U njoj je zanimljive znanstvene rezultate ostvario Peter Salcher. Rodio se u Austriji, umro je na Sušaku, a sahranjen je nasuprot ulaza u groblje Kozala.

Bio je voditelj meteorološke stanice Vojno-pomorske akademije, a u vrlo utjecajnom Klubu prirodnih znanosti, kojem je bio predsjednik, držao je znanstveno-popularna predavanja o tehničkim novitetima. Riječani su obožavali ta predavanje, jer im se činilo da su na vrhu vala novog doba! Najvažnija Salcherova istraživanja bila su ona vezana uz akustičke i aero-dinamičke probleme. Na poziv uglednog Ernsta Macha (brzina zvuka!), koji je matematički dokazao svoju teoriju, snimio je puščana zrna pri probijanju zvučnog zida i udarni val. Time eksperimentalno potvrđuje Machovo otkriće, te ujedno, prvi u svijetu, snima predmete koji se kreću nadzvučnim brzinama. Nakon istraživanja na Vojno-pomorskoj akademiji, istražuje u Puli isto, no s topovskim zrnima, bržim od puščanih i objavljuje tekst o tome zajedno s Machovim sinom Ludwigom. Potom u Tvornici torpeda, zajedno sa Johnom Whiteheadom, sinom Roberta Whiteheada, istražuje strujanja plinova pri nadzvučnim brzinama. Krajem stoljeća posvećuje se amaterskoj, umjetničkoj fotografiji i drži predavanje O slikarstvu i fotografiji. Snima dinamične i noćne snimke luke i impresionističke olujne ugođaje s brodicama na moru, te ih izlaže na izložbama Kluba prirodnih znanosti. U Beču je objavio i knjigu Povijest Mornaričke akademije.

Iako se nikad u životu nisu sreli, a tek šest godina bili su suvremenici, na groblju Kozala su Peter Salcher i Riječanima omiljena Radmila Matejčić jedan do drugog! Ona je osnovno obrazovanje i gimnaziju pohađala u Banja Luci, a potom je diplomirala arheologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950. godine. Kako je zbog udaje prešla u Rijeku, imenovana je za vršitelja dužnosti upravitelja Narodnog muzeja – u Guvernerovoj palači – u zvanju kustos-arheolog. Za grad je važna njena knjižica Morčići ili mori, koja sažima sve što se tada moglo naći o tom specifičnom riječkom nakitu. Uredila je lapidarij (zbirku kamenih spomenika) u parku Guvernerove palače i izdala je katalog te zbirke.

Osim niza članaka, objavila je i nekoliko važnih knjiga, no Riječani je najviše znaju po knjizi Kako čitati grad (1988. – i potom još četiri, proširena i izmijenjena izdanja!). Tom knjigom, ona je vratila Riječanima priče i legende, činjenice i sjećanja, povijest i mit i tako je građanima grada, koji je proživio nekoliko teških stradanja i velike gubitke stanovništva, vratila onaj dio urbanog, koji se obično stiče predajom unutar obitelji ili iz sjećanja starijih.

Na groblju Kozala sahranjen je i Ivo Marendić, grafički urednik više od 600 knjiga i časopisa! – no najviše njen suradnik na Kako čitati grad, svojim pedatnim izborom i potpisom fotografija. On je sahranjen krajnje skromno u jednoj posve neupadljivoj niši.  U generaciji koja je podizala poslijeratnu Rijeku je i arhitekt Zdenko Sila. Rodio se u Pragu u vrijeme dok je još car Franjo Josip I. bio živ – kao i njegova prostrana, ali već bolesna Monarhija! – a umro je u Rijeci 1997. godine. Arhitekturu je studirao u Ljubljani kod slavnog Jože Plečnika, koje je uređivao dvorac Hradčane u Pragu, a trebao je monumentalizirati crkvu Gospe Trsatske. Sila je na Sušaku živio od 1941. godine. Izradio je urbanističke planove za Poreč, Rovinj, Rabac, Labin, Crikvenicu, Rab i Mali Lošinj. Surađivao je u idejnom riješenju ili postavljanju niza spomenika: sa Zdenkom Kolacijom podigao je spomenik i grobnicu Vladimira Gortana u Bermu, spomenik Oslobođenja Rijeke na Delti, na kojem je skulpturalnu grupu na vrhu izradio Vinko Matković 1955. (sin uspješnog klesara Rude Matkovića!), sa  Kolacijom izveo je spomen-kosturnica u parku na Trsatu (1957.), jedan od najdojmljivijih spomenika u gradu. Njegov sjajan rad je i spomenik 26 smrznutih partizana u Mrkoplju, gdje je postavio 26 neobrađenih velikih komada kamena u formi kolone, a na tragu keltskih menhira.

Na židovskom dijelu groblja Kozala izveo je 1981. spomenik žrtvama holokausta. Jednostavan, arhitektonski pročišćen i turoban u svojoj geometrijskoj ljepoti, vizualno narativan tek Davidovom zvijezdom. Rijeka je imala brojnu židovsku zajednicu, koja je stradala krajem drugog svjetskog rata, kad su Nijemci spalili veliku, raskošnu sinagogu, a riječke Židove odveli u logore smrti. Ono što je neobično u tom stradanju, tipičan je riječki detalj – druga, puno skromnija sinagoga, udaljena tek nekoliko stotina metara od glavne, prošla je neoštećena kroz rat!?

Ovo su samo neki fragmenti okamenjene povijesti grada na poetično-mističnim Kozali i Trsatu, koja nas poziva da joj se vraćamo – i tražimo i istražujemo! – i njenu povijest, ali i ono što smo mi, kao Riječani, danas i što bismo mogli biti sutra!