Nela,

cijelo ovo vrijeme sam šutio. Okrenuo sam si leđa. Sada je mojoj šutnji došao kraj, sada ću svima reći. O tebi. Sada pišem, sada govorim, sada vičem za tebe. I ako treba, a treba, počinit ću pjesništvo za tebe. Počinit ću pjesmu prvi put, onaj put kojim smo koračali, jednom kada smo se sreli i prepoznali, i zauvijek ostali zajedno koračati. Ništa i nitko, nikakvi stvorovi, gruba stvorenja niti zlobne tvorevine nisu nam uspjele stati na kraj, ništa od svega toga nije moglo i nikad neće zaustaviti riječi koje se sklapaju u jednu, posve nenadanu, nikako slučajnu, čak se niti truditi nismo trebali, zajednicu otvorenih pozornica za pjesme, za riječi koje nisu i nikad neće potraživati jalova iskupljenja – samo smo stajali zajedno i govorili sebe, govorili jedno drugom to sve tamo, sve to tamo, u plitkim podrumima, na jutarnjim terasama, u sjedištu razvoja, da znaš da bivamo, ta znaš da bivamo, no znaš da živimo, i jesi da jesam, što jesam jer si bila i jesi, da, točno mjesto se pojavilo, i nedugo nakon te večeri objavila si me svijetu da zna. Moje stajalište je čisto, prazno od imaginacija, od želja, od izmišljotina, prazno od ispraznosti same, i takvih riječi nema, takvih koje bi se mogle stvoriti u maniri zahvalnosti ili ode, na njihovim mjestima stojiš ti, Nela, i sve što mi treba su tvoje riječi spojene u jednu objavu odaslanu u vječnost, u vječnost koju nam nitko ne može oduzeti, a i tko bi bio taj jadnik koji bi uopće znao spojiti sve točke postojanja u jednu takvu kreaciju? Vječnost je sada. I onda je bila, te nadalje je i bit će uvijek u našem sada. Nikad ne žmirim pred tobom, nikad ne prekrivam oči pred tobom, ti si moja prijateljica, ti si zaustavila udare crnih munja, a udarale su!, udarale po mojem tijelu, po mojem duhu koji se prijetio istopiti, potopiti u posudi koja se praznila od volje. Bilo je to moje vrijeme za takvo što, ali ti si dozvala i prizvala moju priliku koja bi pokrenula moju volju, ponijela je prema odluci lišenoj daljnjih oklijevanja, a volja je tada s lakoćom donijela sud. I sve se pokrenulo, i svi smo se pokrenuli, sve do ovih dana, ovih krajnjih dana nastavili putovati do mjesta, do zadnje stanice na kojoj se zapisuje i stvara zbir svih naših zbivanja koja će tek doći u svojem iskrenom iskazivanju svega onoga što jesmo i što tek trebamo postati. Nepovratno je. I taj početak je tek nekoliko stanica udaljen od nas, tamo gdje smo stalno u sretanju. Još samo malo. Da, rodit ćemo sebe iznova, a svaki zaborav je pokleknuo po putu, čuješ li, Nela, onaj tamtam…?, odjekuje plitkim podrumom naših čitanja naglas, čuješ li ga kako probija buku pijanih, nepristojnih, neprisutnih bezobraznika?, i krešte poput nemoćne djece, i stanu, sjećaš se!, prestanu, pretvore se u javnu tišinu kroz koju, čujemo to!, leti jedna obična muha. Moć je to, kada takvi budu utišani.

Petak je. Na njega, eto, za tebe govorim. Jer ovo je doba petka. I od sada svaki dan će biti taj petak. I ponekad, samo ponekad, teško ih je progutati, svaki od njih zapne u grlu, ali nagnem glavu u stranu i progutam svaki, najmanji trag svoje sebičnosti. Moje je da djelujem, na meni je da spajam, onako kako ti to činiš, kako smo svi mi činili prateći te u tvojoj radnoj bazi u kojoj si nas okupljala. I ne pitaj me za petak, on je od mene. I ne broji dane, niti ja ih više ne brojim, sada samo još putujemo.

Nela, stvar je u izraziti sebe, to je ono što si nam omogućila i omogućavala. I ponovit ću, na malo drugačiji način, da ja za tebe nikakve elegije nemam za pisati, da smo sve tuge odavno upoznali i proživjeli u svim njihovim izdanjima, ali nikad, i usuđujem se reći, razočaranja nismo uzeli pod svoje, očaj nas nije znao uhvatiti, no, zaista, ma da kažem!, ma neka se glas ispiše riječima pomanjkanja, neka se utopi u njima, neka glas pukne, neka se snizi, čuješ li naš razgovor u strasti ovisnoj o zanosu i dubokoj zanesenosti naših izražavanja ovih naših bića, bića odmaklih prema eksperimentu svakog novog stvaranja, novog u novo.

Ovih godina. Ovih godina. No ne zaboravi, odavno ih ne brojimo. Za tebe ne koristim sjećanja, i ne koristim se sjećanjima, sjećam se svega. Moja sjećanja su živa, toliko živa da uvijek bivaju u sada, u meni koji sam trenutak. Svaki novi trenutak. Ti si živa, svaki novi trenutak, svaki neuhvatljivi pomak, to je poput disanja koje me diše, Nela. Ja sam svoje činio i činim. Sebe činim. A onih dana, saznala si, skinuo sam i strgao sve osmrtnice, javne i privatne, sve sam ih skinuo sa svakog stupa javnog proglasa, bila je to obmana koju nisam bio u stanju podnositi, kojoj nisam mogao dopustiti da se pokazuje poput kakvog pamfleta, učinio sam to!, jesam!, trgao sam to iz sebe, svaki taj papir fabrikacije iskrenosti i istine koju si predstavljala i predstavljaš danas, sada, koje je uvijek. Prehodali smo sve što se moglo prehodati.

Mislila si da sam te zaboravio? Jer se nisam javljao? Svaka tvoja riječ i svako tvoje djelo svjedoče o istinitosti tebe same. Toliko ja mogu znati, toliko sam toga od tebe primio. Pa nije niti bilo potrebe da ti se javim, sve ranije bilo bi prerano. Pišem za tebe iz crnog mraka. Iz crnog mraka sada. Ti to razumiješ, tama mraka i ja postali smo nerazdvojni prijatelji, no i ta veza će puknuti, i ona će se izraziti u svojoj manifestiranoj nedvojbenosti, jer tako treba biti sa svima i svime, s tog mjesta dolazi radosno svjetlo koje ti šaljem, poput kakvog pisma, ono je, u zajedništvu s tvojim svjetlom koje je i mene, baš kao i toliko njih, obasjalo, i ono je naša potvrda da nismo prestali sjediti zajedno za istim stolom. Nikad ne zatvaramo oči, nikad ne žmirimo pred prazninom, a ona uvijek vreba na slikama presvučenima praznim momentima isprazne događajnosti, nikad ne prekrivamo oči.

Naše su oči prisutne.

Tvoj Kruno 6. 2019.

Kruno Čudina, ‘Pisma za njih’ (Fraktura 2021.)