Tek kad sam ga zasjekla
Vidjela sam da ima oblik srca
To je bio moj prvi krompir srce
A ogulila sam mnoge
Do sada u životu
Crvene, bijele, kanađanine
Kad mi je bilo dosta gledanja
Puhnula sam u pramen kose
Što mi je padao na lice i
Nastavila sam sa svojim poslom
Sa svakim rezom noža
Srca bilo je manje
Sve dok od njega nije ostala
Samo još jedna kvrgava loptica
U zdjeli
Ona je ušla u kuhinju i rekla
Kako joj je više dosta
Krompira
“Trebaš baciti tu svoju knjigu
Krompir na sto načina, jer
Ne pomaže”
Na današnji dan prije
Trideset godina ona je
Prvi put jela poslije
Četiri dana gladovanja
Krompir u njenim rukama
Nije imao oblik srca
Niti loptice
Imao je dlaku koja je
Nicala iz njegova mekanog tijela
Kao iz brade starice
Kraj je aprila
Cees Nooteboom napisao je
Svoje posljednje pismo Posejdonu
A kojem bogu ja da pišem
Ni jedan datum iz ‘93
Nisam zapamtila
Možda sam na današnji dan
I ja vidjela
Svoju prvu lobanju
Otac me nosio na leđima
Kroz šumu
I još uvijek nisam sigurna
Jesam li je sanjala
Ili je zaista šćućuren u lišću
iskrio nepomični mali mjesec
Kraj je aprila i ona kaže
“Na današnji dan prvi
put sam jela poslije četiri
dana gladovanja”
April je pun takvih dana
U kojima
Zvuk njenog imena nestaje
U prvom krompiru
Poslije četiri dana gladovanja
Kad ga pojede
Ona zaokruži broj
Na kalendaru okačenom na zid
Ali označava smrt
Sve što nam je ostalo od života
Jest kuhanje starih krompira
Na laganoj vatri
u čiju se izmaglicu
zamatamo kao u spas
radio gornji grad 
