“Male stvari” dolaze u kompletu s “malim čovjekom”. Razlika je u izgovoru i osjećaju vlastite važnosti. Dok se “mali čovjek” izgovara ogorčeno, s osjećajem zapostavljenosti i nevažnosti (vrlo rijetko s ponosom), “male stvari” izgovara se raznježeno, s osjećajem uzvišenosti, povlaštenog uvida u klokotavo vrelo znanja, osobne važnosti i bogatstva – jer si, eto, ekskluzivni posjednik “malih stvari” u svom životu. Ipak, izraz “male stvari” zapravo je uvrnut i jeziv kao “kuća duhova”.

Što su uopće našim glavama “male stvari”? To su zadovoljstva i radosti koje osjetiš kad ti se netko nasmiješi, zahvali ili ti pomogne, kad ti dijete progovori i prohoda, kad te prijatelj zagrli, kad zadnjim parama počastiš nekoga kavom ili ručkom, kad uroniš oči u svitanje ili rascvali bagrem, kad spasiš neku životinju, pomogneš starcu da prijeđe cestu… Dakle, sve ono što sadrži dobrotu, suosjećanje, poštivanje, ljubav, radost, otvorenost, iskrenost i spontanost. Odnosno, ono što smatramo izvornim, istinskim, pozitivnim životnim vrijednostima.

Ali, kad tim vrijednostima nalijepimo etiketu “male stvari”, mi ih automatski obezvrijedimo i marginaliziramo. Jer one i jesu “male” u odnosu na “velike stvari”: novac, posao, karijera, kuća, auto, društveni status, uspjeh itd. I premda pričamo kako su “male stvari” u životu važne, pa i “važnije od velikih”, one se zapravo ne cijene. Taj pojam i postoji zato što je općeprihvaćeno da su prave vrijednosti one “velike” – posao, bankovni račun, vlasništvo…Tako nas “male stvari” često “čine sretnima” – u pomanjkanju “velikih”!

Kad mu se smakne patetično ruho, izraz “male stvari” pokaže se kao opaki mali trojanski konj. Njime se sipa pijesak u oči onima koji doista nemaju u životu ono što se općenito smatra “velikim stvarima”: nemaš posao, novaca, stan – imaš prijatelje, krasnu obitelj, dobru djecu i uživaš u zalasku sunca – budi sretan!! Još opakije, izraz “male stvari” betonira, učvršćuje iluziju da su “velike stvari” doista velike i da su pravi smisao čovjekova života – premda se radi isključivo o vrijednostima kapitalističkog društva! Pri tom “male stvari”, izvorne ljudske vrijednosti, budu tek side efect i sam izraz umjesto podsjetnika postaje vezivno tkivo zaborava. A mi smo sve dalje od uviđanja gdje smo i (za) što živimo.

Kažu da je čovjek najpametnije živo biće. Stvarno? Izgleda li biće koje svojevoljno reducira izvorne vrijednosti svog života na “male stvari” doista kao najpametnije?