Jedva sam noćas išta spavala, a kad sam se u pet trgnula iz tog drijemeža, nisam se više mogla dovoljno umiriti da se vratim u krevet. Nešto se promijenilo u mom hodu, koračam oprezno, nestabilnosti doprinosi dojam da ne dotičem pod, ni parketi ne škripe na poznatim mjestima. Godine naivnog zazivanja fantoma koji bi trebali popraviti svijet, zato što su odabrali zanimanje popravljača davši nam da ih biramo, pokazale su se jalovim poslom. Nisam dovoljno glasno vikala, nisam se potrudila koliko sam mogla misleći valjda da u svakoj borbi za sebe ima dovoljno borbe i za druge. A opet, i sebe sam zanemarila. Ne znam gdje sam bila, ali prihvaćam svoj dio odgovornosti.
Moje je dijete u šestom razredu napisalo svoju zadaću na temu borbe dobra i zla. Neočekivano i bez traga tamo neke Heidi, napisala je priču o djetetu koje pomno planira masakr u školi, ali u nekom trenutku to unutarnje zlo ipak prevlada dobro pa odluči da to neće učiniti. Iako besprijekorno napisan, tekst je ocijenjen trojkom. Od onih sam mama koje istjeruju pravdu ma koliko to koštalo, pa sam otišla raspitati se o razlozima takve ocjene. „Premlada je da bi pisala takve tekstove“, obrvom nije makla dok mi je to govorila. „Oprostite, a koliko bi dobila da je prvi razred srednje“, pitala sam. „Sigurno peticu“, ni obrve, ni treptaja, ni traga razumijevanja o tome što govori.

Jesam li tada trebala vikati po ministarstvima, ili onda kad smo napustile prethodnu školu jer joj je dječak snopom ključeva uporno kružio oko glave i bockao je tehničkom olovkom kad god je se dohvatio? „Mi tu ne možemo ništa, njegov je otac branitelj i ima PTSP.“

Jesam li to trebala učiniti kada se nitko nije odazvao pozivu na rođendan jer je popularna djevojčica zaprijetila drugima? Otišla sam na roditeljski sastanak i ispričala odraslim ljudima u malenim klupama što se dogodilo i kako je to utjecalo na nju. Pitao me neki tata, povisivši glas:
„Što vi točno očekujete od nas?“
„Odgajajte djecu, to očekujem. Godinu i po dana sam pripremala dijete na razvod, sve sam napravila kako treba, bila je dobro, a onda je škola pokvarila sav trud. Dijete je u pitanju. Znate li kako se sad osjećam? Kao da mi je netko skinuo kožu s tijela. Loše mi je i boli me. Ne znam kako da je štitim. Sve sam rezerve potrošila.“
Učiteljica je šutjela, a ja sam je naivno pitala što se dogodilo s odgojnom funkcijom škole. Rekla je da ju je, mislila sam da slabo čujem, preuzela crkva.
„Ali mi nismo vjernici“, naivno sam prosvjedovala.
„Tko vam je kriv“, sasvim mi je mirno rekla.
Napustila sam sastanak.

Jesam li trebala vikati po ministarstvima kad je netko njeno ime napisao u školskom WC-u, a ravnateljica zatražila da mi kupimo boju i prekrijemo taj grafit. Nisam trebala, moja se kćer sasvim dobro i sama snašla: „Dobro, ravnateljice, onda ću ja napisati vaše ime na zidu pa ćemo boju financirati obje.“ Te je godine dobila trojku iz vladanja. Možda bi to bio trenutak kada bi neko drugo dijete počelo razmišljati o nabavi oružja. Moje, ipak, ne.

Trebala sam vikati po ministarstvima, ali nisam imala snage, koža mi je bila skinuta s tijela, bila sam umorna, koračala oprezno, nisam doticala pod. Eto, tu je moj dio odgovornosti za čin beogradskog dječaka. Svaki, baš svaki put, treba vikati, boriti se, objašnjavati, uvjeravati. Prije ili kasnije netko će vam se pridružiti na tom putu, a onda još netko, pa još netko sve dok se ne formira zid koji neće biti moguće ni preskočiti ni zaobići.