Početkom 60-ih godina Pomerci su svoje barke, uglavnom patane i pasare, držali privezane u lučici Puč, radila je oštrigera, zadruga koja se bavila uzgojem školjaka, ponajviše dagnji, ali i kamenica, današnjoj marini s višemetarskim jahtama i jedrilicama nije bilo ni traga. Kada bi se u noćnim satima krenulo u lov ostima na ribu, sipe i lignje, pod svijećom, stotinjak metara od Puča mogli su se u plićaku vidjeti ostaci rimske vile rustike; danas se reprodukcija mozaika koji je vilu ukrašavao nalazi na središnjem pomerskom trgu oko staroga bunara, pored nadstrešnice autobusne postaje. Tada su poneke mještanke još uvijek odlazile tamo po vodu, opremljene, ako se dobro sjećam, limenim kantama, a na kamenom obodu bunara bili su vidljivi usjeci nastali od trljanja špaga. U smjeru Gradine, desetak metara od obale i u visini restorana Zlatna školjka, stršala je iz mora omanja stijena koju su mještani nazivali baba. Valjda zbog toga što je podsjećala na pogrbljenu figuru žene već u godinama koja traži špuže, priljepke i sve ono što bi svojim ukućanima mogla iznijeti na pijat, za ručak ili večeru. Premda drugdje omiljeni, morski ježinci nisu se konzumirali.

U to vrijeme još nije bilo ni vikendica na obronku ponad ribnjaka Šćuza s pogledom prema Premanturskoj cesti. U dvije najstarije pomerske oštarije, jedne pored tada već rijetko korištenog zoga gdje se igralo na drvene boće, i druge iza školske zgrade, još uvijek filmski svijet – redatelji, glumci, scenaristi i drugi – nije dolazio nakon projekcija u Areni na buzaru od pedoća, istarsku supu i druženja do kasnih noćnih sati. Već tada nastava se nije više održavala, ali netko se dosjetio da je školska zgrada idealno mjesto za okupljanje dječurlije dok su odrasli zaokupljeni svojim poslovima. U dvorani na prizemlju priređivale su se ponekad filmske projekcije, a kasnije je tamo bilo postavljeno i nekoliko ping-pong stolova. Prigradska korijera ponekad nije ni ulazila u Pomer pa je valjalo pješačiti ili od Kamika ili s premanturske strane Šćuze. Mjesni cimitor još uvijek nije bio proširen, a s njegove stražnje strane nalazila se lokva s trstikom uz svoje rubove koja ne bi posve presušila ni za ljetnih mjeseci. Njegova ulazna strana mogla je biti odlično mjesto za pogled prema Kunfinima i kući na osami bižnona Pija, kojega se još i danas sjećaju neki stariji stanovnici, da makija i crnike nisu prekrile vidik.

Kuća nona Grge i none Valerije nalazila se na Muntu, pomerskoj uzvisini, u jednoj korti. Kao gradskom djetetu, odraslom na asfaltu, bilo mi je neobično što se tamo nalazila i mala štala, dovoljna za dva goveda. Danas više nema živih koji bi potvrdili jesu li tamo doista bili jedna krava i jedan boškarin, nekadašnji vlasnici nju su prodali jednom zagrebačkom novinaru, a on je od nje napravio kuću za ljetni odmor. Kasnije je kuću do nje za istu svrhu uredila obitelj cijenjenog srpskog pisca, kratko vrijeme i diplomata, čija se djela prevode na vodeće europske jezike. Na neograđenom i neobrađivanom zemljištu u blizini nonove i nonine kuće, na mjestu gdje zaravan Munta počinje se spuštati prema moru, samoniklo je rasla kamilica. Ponekad su svježe ubrane biljke bile korištene za ukusan topli napitak, zaslađen toliko da zadrži gorku notu. U vrtu isticala su se dva stabla smokve bilice, one čiji plodovi sazrijevaju tek sredinom kolovoza. Bilo je dovoljno biti strpljiv, sačekati da na svojem donjem dijelu puste gustu kapljicu jantarne boje i tada se moglo još više uživati u smokvi. Posebnost vrta bio je međutim grm grozja svetega Ivana, bobičasti ogrozd bijele boje s tamnim prugama.

Ni do danas nisam uspio doznati zašto je nono Grgo imao običaj brati grančice kadulje i po cijeli dan držati ih uz rub usana. Navečer bi grančicu odložio na gornju kamenu ploču noćnog ormarića, spremio je pored onih ubranih prethodnih dana. Nono je bio od malo riječi, ali naučio me je promatrati prirodu. Naravno, kako pronaći i ubrati šparogu. Prvo potražiti ravan prut, ukloniti grančice te njime razgrtati bilje oko šparožine. Šparoge s kosine duž Premanturske ceste između Volam i Gradine bile su često zagasito ljubičaste boje, tamnije od onih zelenijih što rastu u sjeni pinete što seže sve do Brnestrica u kojoj je već dugo vremena smješten turistički kamp, danas pretvoren u luksuzni glamping. Jednoga dana otisnuli smo se, kao i uvijek pješice, dalje od premanturskog groblja i u jednoj usječenoj uvali, okrenutoj prema otvorenom moru i omeđenoj strmim stijenama, velikoj toliko da se u nju može uvući jedna barka, ali ne i dvije, nono je uočio narančasti pojas za spasavanje. Mora da je pao s kakvog broda u prolazu. Dugo se mučio kako da ga dohvati. Nakon što mu je to ipak uspjelo, ponio ga je, kao da se radilo o vrijednom trofeju, kući na pomerskom Muntu. Mnogo godina kasnije, nona Valerija, tada već u svojim kasnim devedesetim, prisjetila se jednog takvog pogleda prema pučini dok je još bila djevojčica, ali bliže Banjolama, pored kuće na Kunfinima. Cijela obitelj se okupila kako bi promatrala plovidbu dreadnoughta Viribus unitis na putu iz Splita prema Trstu s tijelom Franza Ferdinanda. Kratko nakon toga zamalo svi su bili odvedeni u izbjeglički logor u austrijskom Gmündu, a neki su tamo preminuli.

Rane šezdesete godine u Pomeru protjecale su u drukčijoj atmosferi. Iako je najmanje mjesto u svojoj okolici, bez industrijskih postrojenja poput onoga nekadašnjega za preradu plave ribe u Banjolama, u svijesti predškolskog djeteta ono je izgledalo bezbrižno. U nečemu privlačnije čak i od grada. Tamo su se mogle vidjeti i doživjeti stvari kakve grad nije poznavao. Krijesnice na zidu u korti pored špine, pogled na Mliječni put u punome sjaju, ukusne školjke kape izvađene iz crnog i vonjavog morskog mulja, ježevi što na uvijek istom mjestu pretrčavaju cestu na polovici puta između Kamika i ulaza u mjesto, preplašeni fazan u letu, blago trpka šmrikovica, nekadašni golubarnik otkriven gore na šufitu, alati kao što su to kosir, maršan i rankun, neobično pjenušavo piće od šećera, octa, vode i soda bikarbone, komoštra nad ognjištem, drukčije riječi i drukčiji naglasci, ne mòtika nego motȉka, rakovi grancipori u plićaku, vađenje pijeska pred obalama Marlere, ruševine austrougarske bitnice teških haubica što su skrivene iza brijega trebale tući po ratnom brodovlju na otvorenom moru, snažna nevremena i munje nad Valbonašom, niska nadlijetanja vojnih MIG-ova što su parala uši, žbrulje u cvatu, zreli cibori i malobrojne murve što padaju s grana, noćni glas ćuka, bura koja pročisti i nebo ponad nas i nas same … Pa čak i ono za što bi se s čvrstim uvjerenjem kazalo da pripada modernom svijetu grada – “piće naše mladosti” na selu nije bila ni Coca-Cola ni Kokta nego oranžada, kupljena u staroj butigi na putu prema cimitoru, gazirano piće obojeno drečavom sintetičkom bojom, vjerojatno prethodnik pašerete koja se održala do današnjih dana. Čuvena pulska slastičarnica Kod Mađara nalazila se jako daleko, punih šest kilometara, možda i više, a oranžada skoro nadomak ruke. Još je i osvježavala. Tadašnjoj djeci život u Pomeru je valjda morao izgledati bezbrižno i prosperitetno još iz jednog razloga. Neki se još uvijek sjećaju da bi ih odrasli znali poslati s kakvom goledon do oštrigere da kupe kilo ili dva pedoća. Pomerci i Pomerke nisu tada jednom umjeli pokazati svoju lijepu i dobrohotnu stranu: naplatili bi tih kilo ili dva, ali u goledan je skoro uvijek bilo više od toga.

U kući na Muntu nono Grgo učio me igrati briškulu. Prvo onu običnu, a zatim i dvostruku, s četiri karte. Igrali bismo satima. Za pripovijedanje o prošlim događajima zadužene su ipak bile žene u obitelji. Možda i zbog toga što je nona Valerija, pokazalo se kasnije, voljela čitati Zagorku pa kada su se počeli pojavljivati na novinskim kioscima jeftini sveščići Gordane i Gričke vještice u nastavcima, uspijevala je skupljati ih i spremati u spavaćoj sobi, valjda zahvaljujući djeci koja su već živjela u Puli jer tada se u Pomeru nije moglo doći ni do kakvog novinskog izdanja. Dva takva događaja bila su mi posebno dojmljiva, tada djetetu koje će za godinu – dvije savladati vještinu čitanja i otkriti svijet Hansa Christiana Andersena. Jedan pripada obiteljskoj predaji, ali izgleda da se nije odigrao samo jednom. Pijov sin Osip radio je u pulskom Arsenalu, no ponekad ne bi otišao na posao. U pitanju je moralo biti nezadovoljstvo nadnicom ili nešto slično tome. Kako posao nije mogao čekati, tada bi se događalo nešto neuobičajeno, kao izašlo iz čuvene arapske izreke. Ako Osip nije htio do Arsenala, onda je Arsenal u liku vlasnikove kočije dolazio po njega. To ipak nije bilo teško zamisliti. U podnožju kuće na Kunfinima, odmah pored ceste, nalazila se u to vrijeme, pa i kasnije 60-ih godina, manja čistina s bunarom u svojem središtu, dragocjeni izvor okrepe i za ljude i za konjsku zapregu. Za sve blago. Drugi događaj, međutim, zamalo koban, pripada povijesti cijeloga Pomera. Jednoga dana nakon pada Mussolinijeve Italije vojnici njemačkog “Trećeg Rajha” pretraživali su Pomer zbog sumnje da se u njemu skrivaju članovi partizanskog pokreta otrpora. Izgleda je do njih stigla kakva povjerljiva dojava pa nakon što ta akcija nije dala rezultata počeli su kuće polijevati benzinom i prijetiti da će ih zapaliti. Netko od mještana bio je srećom dovoljno priseban i dovoljno vješt u pregovaranju da je na koncu mjesto ostalo pošteđeno od paleži. Teško da se nakon te uzbune moglo odmah odahnuti, dovoljno je bilo da slučajna iskra sjevne i zahvati benzinske pare pa da sve krene naopako – pumpijeri bi sigurno stigli prekasno. Inače, u kući se o temama rata i politike zapravo nije govorilo. Ni o onima vezanima uz susjede i sumještane.

Slabo se sjećam što se pripremalo za jelo. Ako je to bila pašta i fažol, onda je to bilo bez bobića, ili kako kažu u Pomeru frmentuna, ako se pržila riba, onda su to bili špari a ne ona oborita. Sigurno je da bakalara nije bilo. Prvi susret s tom poslasticom odigrao se za mene kod tete Vali, s tatine strane, na prvom katu jedne od zgrada u pulskoj Zagrebačkoj, na potezu između trga pored Giardina koji povezuje središnju gradsku ljekarnu i nekadašnje kino Beograd sa zgradom gimnazije. Susret je prošao s dva ili tri dana intenzivne mučnine – bakalar se upravo kuhao – i odgodom od dvadesetak godina da tu ribu sjevernih mora uopće okusim.

Nakon što sam prvi put pročitao Izgubljeni zavičaj Slobodana Novaka požalio sam što neki nadaleko poznati pisac, ili spisateljica, nije proveo dane svojeg djetinjstva u Pomeru; sunce koje je na tim stranicama obasjavalo Novakov Otok u trenucima čitanja prizivalo je u sjećanje svjetlost upoznatu u pomerskim danima djetinjstva, onakvu kakva se u popodnevnim satima može vidjeti s pogledom prema Tašaleri. Ili pak povjesničar sklon promatrati svakodnevni život običnog svijeta, traganju za događajima koji se dotiču tek nekolicine pojedinaca. Netko tko bi se rado pozabavio što je nekada značilo održavati barku na Puču i pituron je štititi od propadanja, odlaziti s kariolon u kampanju, uvoditi priključke za vodu i telefon u vlastitoj kući, prijeći s poljskog na moderan WC, kupiti moped da bi se brže stiglo u Pulu na posao negoli s bičikleton, takoreći ne maknuti se iz rodnog mjesta a živjeti u četiri prilično različite države … Možda privesti kraju sliku o dobrim i brižnim malima te iskvarenim i gramzivim velikima, i to za dva šolda, primjereniju TV sapunicama negoli svakodnevici. Iz drugog ugla osvijetliti poneku naizgled prostodušnu, bogobojaznu i ponešto odsutnu fizionomiju. Izazov ne bi bio ni beznačajan ni zanemariv.

Ako postoji neka metafora za život u Pomeru početkom 60-ih godina onda to ne bi bio Novakov Otok, okružen morem sa svih strana, izoliran od ostatka svijeta. (Netko je, ne bez dobroga razloga, tim povodom zapisao: “Samo onaj tko zavičaja više ‘zapravo nema’, stječe mogućnost suda ‘Divan je Otok!’”.) Pomer se nalazi uz najuvučeniji dio Medulinskog zaljeva. Tamo, na mjestu gdje dubina mora ne dosiže ni dva metra, još od 16. stoljeća postoji uzgajalište riba. Tako kažu oni koji povijest poznaju bolje. Cijelom širinom toga dijela zaljeva bila je podignuta kamena šćuza, ustava, brana koja priječi uzgajanoj ribi da napusti područje ribnjaka. Graditelji su ipak bili dovoljno iskusni i mudri da znaju kako bi potpuno zatvaranje ubrzo cijelo to područje pretvorilo u ustajalu i beživotnu baruštinu, nalik onoj bivšoj lokvi iza cimitora. Ostavili su zato prostor za dva korenta, uske prolaze s čvrstim metalnim mrežama kroz koje struje plime i oseke. Uspjelija metafora bila bi ta dva otvora korenta. Njihov životni ritam utjecanja i istjecanja slikovito najavljuje promjene načina života u Pomeru do kojih je došlo drugom polovicom 60-ih godina. Odlaske i povratke. Otada počinju nicati prve vikendice, dolaziti furešti a turistički kamp puniti se gostima koji prije svega traže mir i tišinu, mjesto gdje najveću buku stvaraju cvrčci i poneka bura iz smjera Medulina. Lakmus-papir tih promjena bila je npr. rastuća cijena novih i modrenih restorana – Milan u Puli, Lorencin u Medulinu – u odnosu na stare oštarije i one tradicionalnije restorane poput Kod Pjera uz pulsku gradsku tržnicu kamo je nono volio odlaziti na tripe. (Tada se plaća isplaćivala potkraj radnoga tjedna, a ne jednom mjesečno.) Za mene, u to vrijeme dijete, bilo je važnije što nona Grge tada više nije bilo. Nitko kasnije nije više umio s četiri riječi, u formi brojalice, s ispruženim kažiprstom i tek nabačenim osmjehom, sažeti što, eto, ljudsko biće jest:

Čelo,

botun,

pištola,

kalun.

(Tekst objavljen u zavičajnoj monografiji Pomer, ur. A. Bader, Općina Medulin, 2021., str. 302–311)